Dok postoji nebo, uvijek će postojati kamen da ga podupre.
Kad izgovoriš Brač, druga riječ je svakako kamen.
Blaženi je to kamen u koji se uprlo dlijeto Dalmantičevo, Firentinčevo, Alešijevo. Kamen je to Deškovićev, kamen Rendićev, kamen iz kojeg Kuzma Kovačić uz kamenu crkvu Krista Kralja u Selcima isklesa Bijeloga našeg papu. (J. Fiamengo)
Iz bračkih kamenoloma brao se kamen za izgradnju mnogih velebnih spomenika i građevina diljem svijeta: Bijele kuće u Washingtonu, Parlamenta u Budimpešti i Beču, kao i bečkog Hofburga, Reichstaga u Berlinu, spomenika palim Kanađanima u Vimyju u Francuskj, obale u Benghaziju u Libiji…, ali i za brojne u domovini: Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, Galerije Meštrović i Privredne komore u Splitu, Arheološkog muzeja, crkve Sv. Marije i Gradske lože u Zadru, zgrade Burze i Meštrovićevog paviljona u Zagrebu, trogirske katedrale, križa u Vukovaru i u Dubrovniku… Stoljetna tradicija bračkih kamenoloma zasnovana je ipak na dva posebno vrijedna povijesna spomenika: Dioklecijanovoj palači u Splitu i katedrali u Šibeniku.
Iz drevnih bračkih kamenoloma Plate, Zastražišće i Rasohe, koji su bili u Dioklecijanovom posjedu, brao se kamen za izgradnju njegove velebne carske palače, kako nas izvještava brački kroničar Prodić još 1662. godine, ali i puno ranije – za izgradnju Salone, što se može zaključiti s natpisa iz II. st. n. e. nađenog u blizini Škripa.
Po završetku Dioklecijanove palače 305. god., rimski su klesari napustili bračke kamenolome i za dugo vremena nema traga o njihovoj značajnijoj djelatnosti. Oživjeli su tek početkom XV. st. kada je prvi val strujanja kulturnog i umjetničkog preporoda quattrocenta (rane renesanse) dopro do Dalmacije i dao tri znamenita umjetnika, kipara i graditelja: Jurja Dalmatinca, Andriju Alešija i Nikolu Firentinca koji su stvorili umjetničko blago dalmatinskog graditeljstva od Raba do Dubrovnika i u Italiji.
Prvo mjesto u toj značajnoj građevinskoj epohi zauzima Katedrala sv. Jakova u Šibeniku, jedinstveni spomenik europskog sakralnog graditeljstva, ujedno i na UNESCO-vom popisu svjetske baštine, remek-djelo Jurja Dalmatinca Dalmatinca ( rođen u Zadru početkom 15. stoljeća, umro u Šibeniku 1473/75.) koju je ovaj umjetnički genije izvodio od 1441. god. do smrti. Sačuvane isprave, koje osvjetljuju poslovnu vezu ovog našeg najvećeg graditelja i kipara XV. st. sa bračkim kamenolomima, iz kojih je nabavljao kamen i osobno u njih često zalazio da bi nadgledao klesarske radove, odnose se baš na gradnju šibenske Katedrale. U ugovoru iz 1450. god. sa Crkovinarstvom stoji da mu je dana veća svota novca da ode na Brač i da za izgradnju Katedrale dade lomiti i izraditi što veće količine kamena, a ugovori iz 1451. koje je u istu svrhu sklopio s dubrovačkim i šibenskim klesarima sadrže izričitu klauzulu da moraju što skorije otići na rad na Brač. Sačuvani parnički spisi iz 1454./5. o parnici vođenoj u Splitu radi spora između umjetnika i njegovog suradnika Talijana maistra Zuana Brasole, vlasnika vjerojatno kamenoloma „Punta“ u Pučišćima, sadrže zahtjev Jurja Dalmatinca o naknadi štete zbog zadržanog broda kojim je iz Splita snadbijevao pitkom vodom svoje radnike u kamenolomu na Braču.
Od Andrije Alešija sačuvana je važna isprava kojom je on 2. svibnja 1455. god. zakupio od vlasnika Gašpara i Čeprnje Tomašića iz ondašnjeg sela Straževnika korištenje kamenoloma „Veselje“ da uz cijenu od deset libara malih može lomiti i izrađivati kamen na prostoru od mora do crkvice.
I treći čuveni renesansni umjetnik Nikola Firentinac zalazio je u bračke kamenolome kada je po smrti Jurja Dalmatinca nastavio izgradnju šibenske Katedrale. Po ispravama iz 1493. Crkovinarstvo mu je izdalo posebnu punomoć za kamenolom na Braču.
Ovi veliki majstori ostavili su na Braču nekoliko vrijednih spomenika:
U predromaničkoj crkvici sv. Juraja u drevnom bračkom naselju Straževniku, koja se spominje 1111. god. i ima najstariji zvonik na preslicu u Dalmaciji, nalazi se renesansni reljef iz XVI. st. koji prikazuje ispaćena Krista u klečećem stavu podržavana od dva abđela. Stručnjaci ovdje vide u osjećaju volumena i obradi ne samo Firentičev utjecaj već i osobni doprinos. (K. Prijatelj)
U crkvici sv. Ciprijana na groblju u Pražnicama nalazi se oltarni poliptih iz 1467. god. koji prikazuje Krista u stavu blagoslova s otvorenom knjigom u ruci, sv. Antu Opata i sv. Ivana obučenog u kostrijet. Ovaj reljef ima značajno mjesto u povijesti umjetnosti Dalmacije, a smatra se djelom čuvene radionice glasovitog Nikole Firentinca.(P. Šimunović)
U Gospinoj crkvici na groblju u Gornjem Humcu nalaze se kipovi Bogorodice s djetetom, sv. Petra i sv. Ivana koji su nekada činili jedinstveni kameni reljef. Ovaj oltar jedan je od najljepših produkata radionice Nikole Firentinca (K. Prijatelj), a u župnoj crkvi na humačkoj pjaci kameni je triptih istog majstora. Vrsnoća izvedbe upućuje na pretpostavku da na njima bilo majstorovo dlijeto. (P. Šimunović)
Do njega je izložen triptih Jurja Dalmatinca, izveden s pomoću kojeg od njegovih učenika, koji je dostigao vrsnoću majstora. Likovi su izvedeni vrlo plastično. U sredini je Gospa s djetetom, s jedne strane sv. Nikola a s druge Sv. Mihovil u oklopu gazi zmaja, koji mu repom ovija nogu, a Mihovil mu koplje zabada u otvorene ralje, dok u drugoj ruci drži vagu kojom mjeri kreposti duša u obliku glava na tezuljama. Fizionomija likova neodoljivo podsjeća na dalmatinčeve glave sa središnje apside šibenske katedrale. (P. Šimunović)
Autori projekta Terra Croatica – Bročko blogo, ravnateljica „Hrvatske čitaonice“ Jadranka Nejašmić, prof. i Šime Strikoman, akad. film. i tel. snim i redatelj, namjeravaju prikazati 10 000 godina bračke povijesti i kulture kroz dvadesetak scena, koje će prenijeti autentičnu poruku vremena jer se snimaju na izvornim povijesnim lokalitetima, na kojima možemo pratiti kontinuitet življenja do današnjeg dana.
Trebao bi to biti ujedno i bajkoviti prikaz otoka Brača jer će se na fotografijama, osim stvarnih likova, naći i mitološka bića praćena bračkim fjabama, gočicama, legendama i mitovima.
Uz već prije snimljene scene iz ilirskog i rimskog razdoblja na Braču, kao i prirodnog fenomena Koloč i mitoloških bića: vila, macića i Orkomarina, snimljena je scena dolaska Juraja Matejeva Dalmatinca zvanog Georgius Mathaei Dalmaticus, Giorgio Orsini, Giorgio da Sebenico na Brač po kamen za gradnju šibenske Katedrale.
Velikog dalmatinskog renesansnog majstora glumio je multimedijalni bolski umjetnik Ivica Jakšić Čokrić Puko, a njegove učenike: Božo Nejašmić i Đuro Mihovilović.
Scene su snimljene u pučiškom kamenolomu i u župnoj crkvi u Gornjem Humcu.
Kostimografiju je osmislila Jadranka Nejašmić.
Dio kostima posudilo je Udruženje obrtnika i Turistička zajednica grada Šibenika, a neke je šivala Mirjana Bižaca.
Snimio je Šime Strikoman, a njegov asistent bio je dr. sc. Vjekoslav Koljatić.
Zahvaljujemo gđi. Vlasti Mesić, tajnici Udruženja obrtnika Šibenik, na prihvaćanju suradnje na projektu u kojem hrvatski velikan Juraj Dalmatinac spaja dvije dalmatinske obale: našu bračku i njegovu šibensku.
Hvala tehničkom direktoru Jadrankamena Marku Vlahoviću, dipl. ing. geol. na dopuštenju snimanja u kamenolomu, Padre Mirku, župniku u Gornjem Humcu, na dopuštenju snimanja u crkvi, gđi. Vedrani Šesnić na usluzi u crkvi i gđi. Ireni Kraljević, vlasnici frizerskog salona „Sirena“ na doniranoj frizuri Jurja Dalmatinca.
