Predstavljanje knjige: Frano Radić, život i djelo

Zbornik radova o znamenitom Boljaninu, koji je svojim djelovanjem zadužio hrvatsku kulturnu povijest, Franu Radiću, polihistoru, pedagogu, arheologu, prevoditelju, kulturnom i javnom djelatniku, u organizaciji Općinske knjižnice „Hrvatska čitaonica“, predstavili su 2. kolovoza 2019. god.: akademik Nenad Cambi, dr. sc. Franko Oreb, dr. sc. Jakov Karmelić i ravnateljica knjižnice Jadranka Nejašmić, prof.

Nakon posebnog pozdravljanja pranećakinja Frana Radića: gđe Katarine Pavešić sa suprugom Josipom i unucima: Frankom i Kazimirom i gđe Mariju Šimunović, slijedila je uvodna riječ ravnateljice, predstavljanje izlagača i njihovi osvrti o životu i radu Frana Radića.

Iz programa:

Drugu godinu za redom trebali smo se okupiti u lijepom bolskom Teatrinu da bi ispravili pogreške predaka i odužili se nedovoljno shvaćenom i priznatom, gotovo potpuno zaboravljenom Boljaninu, Čovjeku, autentičnom, tihom, poštenom, poniznom, rodoljubu, iskrenom i dubokom vjerniku, polihistoru, pedagogu, arheologu, prevoditelju, kulturnom i javnom djelatniku – Franu Radiću.

Upravo tu, prije 100 godina, bio je njegov vrt prepun raznih vrsta ruža, čempresa, lipa i voćaka. Dao mu je ime Slavija, a lipama imena slavenskih država: Rusija, Poljska, Češka.
Našao je on u njemu mir i spokoj svojih umirovljeničkih dana nakon 57 godina plodonosnog življenja izvan Bola: tisuću dvjesto napisanih stranica izvorne, naučne knjige, bez prijevoda i manjih članaka, pedagoškog, istraživačkog, kulturnog i javnog djelovanja, polemiziranja s uglednim suvremenicima, putovanja itd., oslabljena vida i sluha, gotovo u zatočeništvu maloga mjesta, nije posustao. Taj čovjek koji je nama izoštrio vid za pogled u prošlost i budućnost, ostao je bez vida, ali nije klonuo duhom. U hladu krošnji ovoga vrta, smjenjuju se dvije kćeri učiteljice, dolaze svake subote ocu, jedna iz Splita, druga iz Trogira, da bi mu čitale i pisale pisma koja im je diktirao. I bolski fratar Anselmo Radić skraćuje mu osamljeničke dane, čita knjige i novine. Ostavši u pismenom kontaktu s fra Lujom Marunom, i dalje prati sudbinu kninskih arheoloških spomenika kao i stanje spomenika u Dubrovniku gdje je proveo posljednjih desetak godina svoje aktivne službe. I nadalje mu se pismeno obraćaju pojedinci za savjete i mišljenje.

Na proslavi 101. obljetnice „Hrvatske čitaonice“, nakon predavanja dr. sc. Franka Oreba o Franu Radiću i predstavljene nam knjige rukopisa o njegovom životu i djelu, fascinirana saznanjem o značaju znamenitog Boljanina koji je svojim djelovanjem zadužio hrvatsku nacionalnu kulturnu povijest, osjetila sam potrebu objaviti je. Zamišljena je, dakle, kao autorsko djelo, ali fascinirana zajedno s Jakovom Karmelićem širinom i bogatstvom Radićevog duha i stvaralaštva, krenuli smo u dublje istraživanje s ciljem prikupljanja što više Radićevih neobjavljenih rukopisa i radova o njegovom životu i djelu.

Na Jakovu zamolbu, njegov rođak Stjepko Karmelić, u NSK dolazi do sjajnog otkrića: neobjavljene Franine biografije, Radićevog rođaka i suvremenika, tajnika švicarske ambasade u Beogradu, dr. jur. Ljuba Radića.
Tekst u knjizi je vjeran prijepis originala opremljen fotografijama.
U knjizi se prvi put javno objavljuju stranice iz Radićeva rukopisnog priručnika za kamenoklesare, kao i fotografije dekorativnih kamenih predmeta koje su izradili učenici kamenoklesarskog tečaja ranih 80-ih godina 19. stoljeća, a nalaze se u Bolu i Korčuli, pretisci odabranih autografa i stručni članci s temama vezanim uz otok Brač, kao i pretisci odabranih prijevoda.

Dr. sc. Jakov Karmelić i prof. dr. sc. Roko Dejhalla obrađuju djelovanje brodograđevnog tečaja i prvi put analiziraju i javno objavljuju Radićev rukopis Bilježke iz brodograditeljstva koji je do sada najstariji poznati rukopisni priručnik za teorijsku izobrazbu brodograditelja pisan na hrvatskome jeziku, a Silvana Petešić, kustosica Arheološkog muzeja Istre u Puli, prvi put objavljuje osvrt na numizmatičku zbirku iz ostavštine Frana Radića.
Posebno značajna je prvi put kompilirana bibliografija radova čiji opus sadrži 183 jedinice uz predmetno kazalo, literaturu o Franu Radiću i kao dodatak bibliografiji, rukopisnu građu iz Zbirke rijetkosti NSK u Zagrebu.

Uz Obiteljska sjećanja pranećakinje Katarine Pavešić, članak Dasena Vrsalovića: Frano Radić – znanstveni izvjestitelj Hrvatskog starinarskog društva u Kninu i glavni urednik Starohrvatske prosvjete, objavljenog u povodu 50. obljetnice smrti Frana Radića, pretisak teksta Stanka Piplovića o školovanju graditelja u Dalmaciji tijekom 19. stoljeća i Nekrolog Gjure Szabe, kao i fotografija preuzetih iz obiteljskog albuma nasljednika obitelji Radić i staroga Bola Aleksandra Kukeca, Korčule, Dubrovnika i Makarske i Radićevim crtežima i nacrtima, knjiga se pretvara u bogato ilustriran zbornik radova.

Dilema je bilo mnogo: lektorirati ili ne arhaični tekst Ljuba Radića, izostaviti crtice ispod riječi, bi li kurziv trebao biti zamjena? Nakon brojnih konzultacija, odlučili smo se za vjeran prijepis.
Duge rasprave bile su oko izbora članaka zbog međusobnog preklapanja dijela teksta, nadasve Radićeve biografije. Odlučili smo uvrstiti sve koje smo smatrali vrijednima da bi čitatelj iz cjelokupnog materija mogao lakše i bolje spoznati veličinu i značaj njegovog opusa.
Zatim je slijedilo mukotrpno usklađivanje tekstova radova različitih autora.
Fotografije loše, stare, što napraviti? Trebala sam žurno učiti o tehnikama tiskanja, vrstama papira itd. Nezadovoljni pripremom, dva puta odgodili smo tiskanje. Vrijedilo je, jer smo tijekom tog razdoblja otkrili niz dotad nepoznatih radova i prvotno zamišljenom crno-bijelom tisku dodali zlatnu pantone boju u svim fotografijama i podlogama.
Svi koji smo pune dvije godine intenzivno radili na knjizi s ponosom primamo pohvale čitatelja.

 

Dr.sc. Franko Oreb veliki je poznavatelj Radićeva života i rada. U svom članku u knjizi obrađuje najplodonosnije razdoblje Radićevog stvaralaštva tijekom boravka u Korčuli koje je, kao što sam već istaknula, bio nukleus nastanka ovoga zbornika. Stoga je njegov doprinos oblikovanju knjige ogroman.
On će se večeras posebno osvrnuti na Radićevo političko, društveno i kulturno djelovanje tijekom boravka u Korčuli i u Dubrovniku.

Prije njegovog izlaganja, pročitat ću vam kratki Radićev članak o politici i državi, napisan prije više od 130 godina.

„Politička sloboda nije sve, ako nema narodne duše koja ispunjuje taj državni mehanizam, ako na čelu nema dalekovidne, mudrošću i ljubavlju nadahnute elite i politička sloboda doći će u pitanje, prije ili poslije. Sila od sebe ne stvara red ni u duši ni u društvu jer je on djelo prave ljudske slobode. Stvaraju ga vjekovi porodičnog života, roditeljskog, učiteljskog i svećeničkog vaspitanja. Jer država ima, u svakom času, da bude oličenje ljudske svijesti i savjesti, prvi branilac zajednice povjerenja i sigurnosti. Ali gdje nam je bila, gdje nam je danas ta visoka državna mudrost? Na kojoj visini bi imali biti svi državni organi, od najvišeg do najnižeg, da odgovore bar donekle tim zadaćama i da uzdrže uzvišen i nad samom sumnjom autoritet države, koji je u njihovim rukama? Jesu li naši sudci bili, jesu li danas neporočni, neovisni, nepokretni? Prednjače li naši učitelji u čestitosti i u plemenitosti, stražari i carinici u nepodmitljivosti, oružnici u strogosti ali i u poštovanju zakona? Nije li naše narodno predstavništvo postalo svjetsko ruglo i sramota, mjesto da bude najviši primjer trpeljivosti i sloge? Nije li se politika pomiješala s pravdom, nisu li batina i kundak postali najviša vlast, jedina mudrost? Nismo li doživjeli pljačku države, brzo bogaćenje ministara i činovnika kao da se radilo o ratnom plijenu? I onda ti se isti državni organi, kojima je samo do svojih visokih položaja, stali razmećati svojim unitarizmom i stali tužiti na plemensko nepovjerenje. Nije li država sama rušila povjerenje i u povjereni joj kredit i u novac i u pravo svojine? Nisu li se i neke dobronamjerne reforme vršile u znaku stranačkog potplaćivanja? Nije li na kraju ugušena i javna riječ, ne iz drugih pobuda nego baš zato da se zadavi i posljednji svjedok javne savjesti i cenzor nepravda? Nasilnici zauzeše vlast u kraljevstvu, kako se kaže u Pismu. Podvala, mito i krv ne ujedinjuju. A i kupovanje savjesti ne vodi daleko. Nikada naš narod nije bio tako razjedinjen i ubog. Razjedinila ga pokvarenost i nedotupavnost njegove najviše gospode.”

 

Akadem. Nenad Cambi najmjerodavniji je danas, s odmakom od 130 godina, kritički i objektivno osvrnuti se na Radićev pionirski rad u istraživanju hrvatske prošlosti i spomeničke baštine i na njegov doprinos utemeljenju starohrvatske arheologije.

Prije njegovog izlaganja pročitat ću vam kratki Radićev osvrt o arheologiji koji ujedno ilustrira njegovo istinsko domoljublje.

„Sa iskopanih i otvorenih do sad zapečaćenih i kroz vjekove zaboravljenih pradjedovskih nam grobova, sa otkrivenih nam sjajnih hramova podignutih zadužbinam narodnih vladaoca i sa skromnih lijepo urešenih bogomolja uskrisuje stari hrvatski narodni duh, progovaraju zanijemljena usta Branimirovih, Tomislavovih i Zvonimirovih Hrvata. Na taj mukli pozemaljski glas koje se hrvatsko srce neće ganuti? Pomeli se bijahu tragovi prosvjetnog djelovanja samostalne, slavne hrvatske države, a mi ih eto, Bogu hvala, nađosmo. Mogu li danas narodni dušmani da se jošte blatom nabacuju na prosvjetnu hrvatsku prošlost i posprdno da nas nazivlju varvarim i sinovima varvara? Oh ne zaista, jer se žarko sunce na vedrome nebu ne da rukom sakriti.“

 

Dr. sc. Jakov Karmelić uložio je izniman napor u istraživanju, prikupljanju i sistematiziranju sveukupne građe: pisane i fotografske, iz raznih izvora. Vezuju nas brojni međusobni kontakti, kao i s drugim izdavačem Boškovićem i grafičarom Marinom, dugi sati dogovora i rasprava. Njegov ogroman rad i doprinos utkani su u oblikovanju ove knjige.

Prije njegovog izlaganja pročitat ću vam samo dio Radićeve autobiografije, ostatak ste već saznali ili možete pročitati na slici.

„Od oca Gjura, pomorca i maloposjednika i majke Margarite, kćeri pomorske obitelji Nikolorić, rodio sam se u Bolu na južnom žalu otoka Brača dne 24. kolovoza 1857. g., imam živa još tri brata… Po običaju ondašnjeg pomorskog staleža cijelog našeg primorja, i u mojoj se rodnoj kući govorilo i hrvatski (‘farvoski’ u bodulskom narječju) i talijanski. I u pučkoj školi je nastavni jezik bio talijanski. Prvi moj učitelj je bio postolar, drugi općinski pisar, treći kojekako osposobljeni učitelj. Od njih sam bio jedva slabo naučio da čitam talijanski. Dolaskom mladog, učenog i rodoljubnog popa Nikole Petravića 1865. godine, počelo je narodno osvješćivanje u mojem rodnom mjestu i borba za narodni jezik u školi. Don Niko je bio i kapelan u crkvi i upravitelj i osnivač prave osnovne škole. U mojoj, kao i u duši svih svojih ondašnjih i kasnijih učenika, znao je on tako da raspali oganj ljubavi za jezik svojega, u redovima ondašnje inteligencije, na pola potalijančenoga naroda, da se taj oganj, usprkos mojeg kašnjeg življenja u potalijančenim činovničkim obiteljima dvije godine u Zadru i tri godine u Splitu ne samo nije mogao da ugasi, nego se dapače sve više razbuktavao. Prva dva razreda realke učio sam kod nezaboravnog mojeg učitelja popa Petravića, treći i četvrti na nižoj realci u Zadru, a gornju realku u Splitu, sve sa talijanskim naukovnim jezikom. Nakon ispita zrelosti položena odličnim uspjehom, pošao sam u Beč, da na onamošnjoj politehnici učim arhitekturu. Učio sam potporom svoje tete Pavice udate za liječnika dra. Ivulića, zadrta autonomaša i ličnog prijatelja pok. Ante Bajamontia, ondašnjeg splitskog načelnika. Tetku Ivuliću je tako mrsko bilo moje hrvatsko rodoljublje, da mi je pri koncu školske godine 1877./78. zaprijetio bio, da će me lišiti potpore, ustajem li na putu protivnom njegovom političkom osvjedočenju.

Radićeva nećakinja Margarita Radić Šimunović pričala mi je da je dr. Ivulić ipak uskratio potporu obojici braće Franu i Anti nakon što su na bolskoj Loži podigli hrvatsku zastavu.
Zato oni prekidaju studij i odlaze iz Beča.

Da bi ovaj zbornik bio tiskan u ovakvom obliku, veliku zahvalnost dugujemo piscima članaka kao i nizu osoba koje su doprinijele svojim nesebičnim prinosom, a to su:

Stjepko Karmelić, dipl. ing., koji je istraživao arhivsku građu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu;

Šime Strikoman, akad. tel. snim. i red., koji je napravio preslike fotografija i nacrta iz Gradskog muzeja Korčula i kod obitelji Depolo kao i fotografije Spomen-ploče u crkvi Svih svetih u Korčuli i Radićevih radova u Bolu;

Nada Vrsalović, voditeljica Odjela rada s korisnicima Sveučilišne knjižnice u Splitu, koja je pretraživala periodiku s objavljenim člancima i kompilirala bibliografiju radova Frana Radića razasutu u više različitih izvora i dodala važno predmetno kazalo;

Neven Marin, koji je grafički uredio brojne prinose, preslike rukopisa, nacrte i crteže, izvorne članke, obiteljske i druge fotografije, čime je monografija dosegnula zavidnu likovnu razinu;

GZH je vrhunski otisnuo knjigu. Tome su nadasve doprinijeli svojom iznimnom profesionalnošću i srdačnošću Nevena Moslavac, voditeljica ključnih kupaca u GZH i Miljenko Rakočević u Odjelu grafičke pripreme. Hvala Vam, Nevena, što ste mi omogućili biti nazočnom tiskanju oglednog arka. Posvetili ste mi toliko vremena kao da je to jedina knjiga koju tiskate u ovoj godini. Primjer ste dobrog poslovanja.

Zoran Bošković, vlasnik Naklade Bošković, uvjeren u vrijednost ove knjige, uložio je izniman i dugotrajan trud, kao i financijska sredstva u tiskanju obimnog zbornika koji iz različitih aspekata osvjetljava život i djelo Frana Radića;

Općina Bol financijski je omogućila tiskanje knjige kao trajni spomen na Frana Radića, na ponos svih Boljana.

Ponosna sam osobno što je prva knjiga u izdanju bolske knjižnice „Hrvatske čitaonice“ o najznačajnijoj osobi u bolskoj kulturnoj povijesti.
Neka njegova uzorna osoba, njegovo domoljublje i uzvišeno vjerovanje u služenje Bogu i narodu, budu putokaz svima nama danas i sutra.

 

Nakon programa predstavljanja “Hrvatska čitaonica” organizirala je lijepi domjenak.

 

 

 

 

 

 

Predstavljanje knjige: Frano Radić, život i djelo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *