Terra Croatica – Bročko blogo: Bolskî kãmen srȉćie

San i stvarnost na mojem su otoku nerazmrsivo spleteni.
Svaki mit ima svoje počelo u zbilji života i svoj izdanak u biću današnjice. (P. Šimunović)

 

Nakon dugog lutanja začaranim plavim bespućem Mediterana, silni Posejdon i ćudljivi Eol doveli su Odiseja do magičnog krajolika i njegova splav nasuka se na šljunčani rt koji gleda prema Pharosu.

Iscrpljen ležao je na toplom žalu podno brda obraslog rascvjetalom brnistrom na padinama i borovima na uzvisini. Udovi mu teški i bolni, usne suhe vapile su za kapljom vode. Zrakom razlijegala se poznata mu pjesma cvrčaka, a šum valova i vjetar u krošnjama odzvanjali su kao nebeske strune.

Odjednom lahor donese do njegovih nosnica miris djevojačke puti i on ugleda prizor koji je sadržavao svu ljepotu svemira: sedam nimfi, vitka i graciozna tijela koja su se djelomično skrivala iza prozračnih haljina u svim nijansama nebeskim i morskim, velikih blistavih očiju i vedrog osmijeha, dugih raspletenih vlasi ukrašenih dijademom od školjki – oličenje mladosti i sreće.
Anđeoska pjesma ispunjavala je mirisni topli zrak dok su se njihove ruke pružale prema suncu koje je upravo dizalo svoj blistavi disk iznad kamenih obronaka. Njegove tople zrake blago su pomilovale njihove obraze i razlile se po morskoj pučini.

Obuzme ga pomamna žudnja, htjede ih dozvati umilnim glasom, ali nemoćno tijelo izbaci očajnički krik od kojeg zadrhti sprud. Prestravljene nimfe ugledaju ga, ali ne pobjegnu, već pohitaju k njemu i odmah prionu vlažiti mu raspukle usne i hladiti čelo, čistiti tijelo od nakupljenih algi i priljepaka.

Tko ste? – upita tiho.
Bolskȅ strožãnice ovȅga bokunȉća rãja na zemjȉ – odgovore ljupkim glasom.

Pod vrelim sunčevim dodirom more je titralo od srebrnih iskrica.
Dok su se one divile snazi njegovih mišića, on se napajao čistoćom njihove duše i ljepotom djevičanskog tijela. Obećavao im je besmrtnost i vječitu mladost, ako ostanu s njime, ali one su othitale bdjeti nad bolskim edenskim vrtom sreće.
Ipak, jedna ostade vidati ga dok mu se ne povrati snaga u mišićima.

S prvim sjenama večeri more je poprimilo boju purpura.
Iako prepun požude, Odisej je samo pogledom milovao strožãničine putene usnice, opojno mirisno tijelo i dugu bujnu kosu. Znao je da ona i njezine družice njeguju zavjet čistoće. Lahor im je hladio užarene obraze. Ona krhka i nježna poput boginje, mekanim, pomalo drhtavim dodirom vraćala je snagu njegovu iscrpljenom tijelu i pričala o svojemu magičnom otoku koji miriše na smilje, vrijesak, lovor, ružmarin i kadulju.

Poželi je darovati joj nešto što će ovaj sretni trenutak zapisati u vječnosti. Izvadi iz ruba hitona crvenkasti ispupčeni kamen koji jednom odvoji od školjke zalijepljene za njegovu splav i položi ga nježno na njezin dlan.
Učini joj se u trenu kao da u ruci drži cijeli svoj otok obasjan suncem, koje tone u morsku dubinu, i boji ga svim nijansama toplih boja.
A na njemu sklupčao se njezin Bol u zagrljaju kamena, mora i neba.

Kažu da donosi sreću – reče joj, a ona, velikodušna, poželi isto svojim družicama.

U tom trenu prosu se nad njima jato zvijezda padalica, zapljusnu ih kiša istih kamenčića, neki malo manji, bjelkasti, sedefasti… s otisnutim valom na naličju. Urone u žalo.

Strožãnica Potočina zapjeva od sreće:

 

Drevna luka ljepote i umjetnosti,
portal otvoreni, perivoj mirisni,
kolajna od žala morem umivena,
azurna uvala suncem zagrljena.

Ljudima njegovim srce je na dlanu,
jezik djedova zvoni im u duši,
u biser pretaču svaku suzu slanu,
pozlati se kamen na kojem stanu.

Bol je treptaj moje duše, oka sjaj,
pjesma kamena i mora, rajski gaj.
U njemu je sva radost mi i sreća,
glazba moga srca, ljubav najveća.

 

Odisej, sin boli, spozna snagu njezine ljubavi za rodnim krajem. Riječi pjesme ispunile su mu srce melankolijom, vratile na površinu ono neizbrisivo, pretvorile se u zov i žudnju za rodnim otokom.
Rumena kupola na istoku nagovještavala je novo svitanje. Rt se doimao začaranim.
Bolske strožãnice, osvježene noćnom rosom, zahvaljivale su na novoj zori. Odisej, u azurnom hitonu i skrletnom plaštu, obrubljenom zlatovezom, podizao je jedra na splavi dok mu misli već plovile prema jugu i grlile Penelopu.

Prvo tiho, a onda sve jače i jače, cvrči su započeli pjesmu, roj pčela zazujao, ovce zablejale, koze zameketale, krdo muflona zarikalo, satiri zasvirali u siringe. Otok se pretvorio u kameni orkestar pozdravljajući Odiseja, kralja Itake, koji je na otoku Brattiji otkrio ljepotu nedirnute prirode, dubine plemenitog srca i uzvišene duše. U tom trenu Triton mu dobaci svoju zavojitu školjku da bi se njegova zahvala bolskim strožãnicama čula do na kraj svijeta.

Vrh jezičca šljunčanog rta promijenio je oblik u spiralni, nalik na onaj njegova kamena. Bolske strožãnice zaronile su u morsko plavetnilo koje se namreškalo od njihova dodira i gle čuda!
Božica Zlatnorata preobrazi ih u prelijepe ondîne, vile vodarice, da bi morskim zagrljajem prenosile priču svijetu o mjestu koje čuva tajnu o sreći i daruje ju svima koji ju dođu potražiti.
Zahvalne na darovanome magičnom kamenu, zamahnu svojim repom razdragano, a tisuće kapljica pretvore se u bisere. Obaspu Odiseja, urone u more i nastane se u školjkama na njegovu dnu.

Valovi su zagrlili splav prebacujući je jedan drugome u naručje.
Eol je poslao maestral da mu nadima jedra koja su polako nestajala na horizontu.

Tijekom minula stoljeća, tisućljeća, prenosila se i sačuvala priča o gȁršken kãmenu koji donosi sreću nalazniku na rtu podno najviše gore na svim jadranskim otocima čiji vrh čuva sveti Vid, a podnožje zmaj sa sedam kvrga na jeziku.
Ribari zahvalni na obilnom ulovu, rt su nazvali Zlatni. Mnogi i danas strpljivo pretaču njegovo žalo kroz prste da bi među oblutcima u dubini pronašli svoju sreću.

Dođi i ti u magični Bol – pronađi svoj kamen sreće!
Čaroliji toj svatko se vraća.
Bol je biser s otoka Brača.

 

[1] Brajko Livaković, Maja: Zlatnorata

 

Tumač

gȁrški – grčki
Posejdon – bog mora u grčkoj mitologiji
Eol – bog koji zapovijeda vjetrovima u grčkoj mitologiji
Pharos – Hvar
nimfe – polubožanske djevojke u grčkoj mitologiji
strožãnice – čuvarice
bokunȉć – komadić
hitati – žuriti
perivoj – park
izvidati – izliječiti
hiton – dio starogrčke odjeće
drevni – davni
portal – glavni ulaz
kolajna – ogrlica
gaj – šumica
siringa – antičko grčko puhaće glazbalo s jednom ili više trščanih cijevi
Triton – bog mora u grčkoj mitologiji, sin Posejdonov. Prikazivan je sa školjkom u koju je puhao poput trube da bi uzburkao valove. Njezin zvuk bio je jak poput rike.


 

 

Autorica teksta, scenaristica i kostimografkinja: Jadranka Nejašmić
Direktor fotografije i filmski snimatelj: Šime Strikoman, HFS
Dron snimatelj: Frane Marinković
Asistenti: Božo Nejašmić, Antonija Jakšić Dorotić, Andrea Vuletić, dr. sc. Vjekoslav Koljatić i Zoran Kojdić
Scenska tehnika: Tonči Jakšić
Kostime izradile: Mirjana Bižaca i Antonija Jakšić Dorotić
Šminka: Piera Marinković

Glumci:
Odisej – Josip Rukavina
Ondine:
Marija Tomaš, Paula Tomaš, Nora Bago, Karmen Selak, Mariana Karmelić, Iva Jakšić,
Maja Karmelić

Zahvaljujemo:

na doprinosu u oblikovanju teksta: dr.sc. Luciji Puljak, Maji Brajko Livaković, Milki Tici, Sanji Baković, Neri Nejašmić Kozina, Mariji Tomaš i Nikici Trutaniću, Katarini Drpić na akcentuaciji, ljekarni “Škoko” na sponzorstvu, Branku Karmeliću, Lovri Karmeliću i Boži Nejašmiću na izradi splavi, DVD-u Bol na čišćenju splavi, Tonču Jakšiću Popiću na vučenju splavi, korištenju broda pri snimanju i posudbi konopa, Tonču Cvitaniću Biliću, Damiru Bačiću i Čarliju Topaloviću na prijevozu splavi, Ivici Nižetiću na izradi nakita od školjki i posudbi kamenčića sreće, Frani Marinkoviću na snimanju dronom,  Antoniji Jakšić Dorotić na stručnim kostimografskim savjetima, šivanju dijela kostima za sirene i asistenciji pri snimanju, Pieri Marinković na šminkanju glumaca, Ivici Jakšiću Čokriću Puku na korištenju pjesme, Maji Brajko Livaković na korištenju imena „Zlatnorata, Marinu Musiću na snimci pjesme, Darku Karmeliću i Braci Santu na izradi krune i štitnika, Štefici Ćurin na oblikovanju perike i posudbi umetka za kosu, Mari Jakšić na posudbi školjski i morskih zvijezda, „Bluesun“ hotelima na darovanoj usluzi pansiona za autora, restoranu „Topolino“ na darovanim pizzama za glumce, restoranima „Vendetta“ i“ Mali raj na darovanim večerama za suradnike, Franu Volareviću na darovanom stiroporu za splav, Boži Nejašmiću na darovanom vinu za glumce i suradnike i asistenciji pri snimanju i prijevozu splavi,  Andrei Vuleta, Zoranu Kojdiću i dr. sc.Slavku Koljatiću na asistenciji pri snimanju, Dariji Marinković, Jerku Hrabaru i  restoranu „Vendetta  na posudbi lepeza sv. Jakova, Zdravki Koljatić na posudbi oglednog primjerka sireninog repa, Vicku Ščepanoviću na posudbi konopa, Mati Đakoviću na vađenju „ložine“, Općini Bol na odobrenju snimanja, komunalnom poduzeću “Grabov rat”, nadasve  direktoru Mirku Periću i Anti Selaku, na osiguranju pomorskog i kopnenog područja snimanja, pripremi balvana za izradu splavi, korištenju prostora za pripremu snimanja i na koktelima za glumce.

 

 

 

 

Terra Croatica – Bročko blogo: Bolskî kãmen srȉćie
Tagged on:         

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *