Gita Dragičević i Đani Martinić: Rendić iz(a) drugoga kantuna

Predavanje Gite Dragičević i Đanija Martinića: Rendić iz(a) drugoga kantuna i
predstavljanje snimljene scene  Terra Croatica – Broško blogo: Rendićev kampanel u Ložišću – Kralj svih kampanela autora Jadranka Nejašmić i Šime Srikomana.

U spomen 170. obljetnici rođenja Ivana Rendića i 130. obljetnici izgradnje zvonika u Ložišćima, Jadranka Nejašmić i Šime Strikoman obogatili su projekt Terra Croatica – Bročko blogo osamnaestom scenom.

Rendić, Ivan, hrvatski kipar (Imotski, 27. VIII. 1849 – Split, 29. VI. 1932). Kiparstvom se bavio od rane mladosti u Supetru na Braču. Bio je na nauku kod drvorezbara Giovannija Moscotta u Trstu (1865). Akademiju završio 1871. u Veneciji, a usavršavao se u Firenci kod G. Dupréa (1872–76), koji je svojim akademskim realizmom snažno utjecao na mladoga kipara. Bio je član skupine Medulić.
Djela je isprva oblikovao realistički s elementima naturalizma, pridajući pozornost obradbi detalja (Hercegovka, 1883), a oko 1900. preuzeo je secesijski stil, kojemu je primjenom preoblikovanih nacionalnih folklornih motiva davao osobno obilježje. Najbolji su mu radovi realistički portreti i realistički oblikovane alegorijske figure. U Zagrebu je od 1877. do 1880. imao atelijer, u kojem je ostvario poprsja hrvatskih velikana za park Zrinjevac (Andrija Medulić, Julije Klović, Krsto Frankopan, Nikola Jurišić).
U Trstu je s manjim prekidima živio od 1881. do 1921. radeći javne spomenike uglavnom za hrvatske naručitelje (Andrija Kačić Miošić u Makarskoj, 1890., i Zagrebu, 1891; Ljudevit Gaj u Krapini, 1891; Ivan Gundulić u Dubrovniku, 1893; August Šenoa, 1893., i Petar Preradović, 1894., u Zagrebu i dr.). Izrađivao je nadgrobne spomenike, od kojih se ističu spomenici P. Preradoviću, A. Šenoi i E. Kumičiću u Zagrebu, I. Perkovcu u Samoboru, M. A. Relkoviću u Vinkovcima, A. Starčeviću u Šestinama, obitelji dall’Asta-Mohović u Rijeci i mauzoleje (obitelji Manasteriotti u Rijeci te obitelji Meštrović u Benkovcu). Izvedbe nadgrobnih spomenika kretale su se od vrlo skromnih do raskošnih, s portretima pokojnika, alegorijskim figurama i s mozaicima.
Zapažene su njegove alegorijske figure nadgrobnih spomenika: Hercegovka plete vijenac, Uspomena, Meditacija, Zaspala Vestalka, Vjera, Pietà te kipovi Um na zgradi Austrijskoga Lloyda i Milosrđe u zgradi Assicurazioni generali u Trstu. Rijetko je izvodio skulpture s biblijskom tematikom (reljefi u lunetama bočnih portala đakovačke katedrale, skulpture župne crkve u Milni, oltari župnih crkava u Voloskome i Omišu).
Od većih je Rendićevih arhitektonskih projekata ostvaren reprezentativni zvonik crkve u Ložišćima na Braču u neoromaničkome stilu (1888–89) i vila Jakić u orijentalnome stilu u Trstu (1896).
Od 1921. živio u Supetru, gdje se povukao shrvan oduzimanjem narudžbe za mauzolej obitelji Petranović (izveo ga je T. Rosandić), a ondje je i bezuspješno nastojao osnovati školu za umjetničku klesariju.

Gita Dragičević diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1978. godine jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost. Nakon studija vraća se na rodni otok, zapošljava u Srednjim školama u Supetru i Pučišćima, a 1980. godine sudjeluje u osnivanju Narodne knjižnice u Supetru čija je ravnateljica sve do umirovljenja.

Tijekom četiri desetljeća rada Narodna knjižnica postala je prepoznatljiva i uvažena kulturna ustanova, nositelj kulturnog razvoja od iznimne važnosti za Supetar, Brač i razvoj hrvatske knjižnične djelatnosti. S bogatim fundusom od 46 tisuća knjiga, najveća je knjižnica na otocima i među prvima po broju knjiga po stanovniku (Bol ima više). Ona posjeduje i jednu od najbogatijih Zavičajnih zbirki u Hrvatskoj. Vrlo vrijedna bila je Gitina uloga prilikom osnivanja knjižnica u Bolu i Pučišćima, u stvaranju suradnje s knjižnicama diljem zemlje, a mnoge knjižnične programe i aktivnosti potaknula je i kao članica Odbora za narodne knjižnice Hrvatskog knjižničarskog društva.

Kao ravnateljica, ostvarila je i iznimnu suradnju knjižnice s brojnim bračkim i hrvatskim intelektualcima koji su ovdje održali brojna predavanja i predstavljanja knjiga, osobito ona posvećena bračkoj povijesti i spomenicima kulture na Braču. U prilog čuvanju povijesti grada, iz zaborava je izvukla priče o mnogim umjetnicima, slavnim i značajnim Supetranima i onima koji su u Supetru boravili tijekom svojega umjetničkog djelovanja poput Ivana Rendića, Marka Vuškovića, Kuzme Beovića, Tironija, Tina Ujevića, Ignjata Joba…Urednica je monografije Marije Barbieri: Marko Vušković, Supetranin svjetskoga glasa.
U uredništvu je Bračkog zbornika i drugih bračkih izdanja.

Poseban naglasak dala je na očuvanje lika i djela nestora hrvatskog kiparstva Ivana Rendića. Prigodom 150. obljetnice njegova rođenja u okviru knjižnice osnovana je Spomen soba i Galerija Ivan Rendić sa zbirkom koja sadrži 18 brončanih odljeva njegovih najpoznatijih skulptura, 50- ak originalnih nacrta i crteža, te dokumente i slike iz Rendićeva života. O njegovoj ostavštini brine se i danas s osobitom pozornosti i ljubavlju. U suradnji s mnogim hrvatskim galeristima u galeriji je desetljećima organizirala brojne izložbe.

Desetljećima aktivno sudjeluje u kulturnom i društvenom životu Supetra i Brača i kroz osnivanje i rad različitih udruga, a najaktivnija je kao dugogodišnja predsjednica i prva bisernica Tamburaškog orkestra Supetar.
Članica je Organizacijskog i Nacionalnog odbora Nazorovih dana u Postirima.
U suradnji s Centrom za kulturu Brač aktivno doprinosi programu Noći muzeja i Festivalu čakavske riči Stjepan Štefe Pulišelić u Škripu.

Godine 1984. osnovala je najvažniju gradsku kulturnu manifestaciju Supetarsko lito u kojoj i danas aktivno sudjeluje, a više od desetljeća bila je članica Turističkog vijeća TZ Grada Supetra.
Dobitnica je Spomenice domovinske zahvalnosti, Priznanja SDŽ za promicanje kulture, Plakete Vladimir Nazor te brojnih zahvala i priznanja za sportske, društvene i kulturne aktivnosti.

Gitin izniman doprinos u svim aspektima supetarskog kulturnog i društvenog života prepoznao je i njezin Grad i dodijelio joj na dan sv. Petra zaštitnika Nagradu za životno djelo.

Đani Martinić rođen je 1987. god. u Supetru.
Srednju Umjetničku školu, smjer slikarstvo, završio je u Splitu, kao i prediplomski studij na Umjetničkoj akademiji, odsjek kiparstvo, u klasi prof. Matka Mijića. Prvu godinu diplomskog studija završio je u klasi prof. Kuzme Kovačiča, a magistrirao je kod mentora Nikole Džaje.
Trenutno je docent u stalnom random odnosu pri Umjetničkoj akademiji u Splitu na odsjeku kiparstva.

Imao je tri samostalne te je sudjelovao na 26 skupnih izložbi.
Autor je 12 javnih skulptura:

Spomeničke skulpture Gaje Filomena Bulata na trgu Gaje Bulata u Splitu, zajedno s Franom Šitumom,
spomenika žrtvama domovinskog rata u parku Žudika u Trogiru, zajedno s Franom Šitumom,
reljefa na vratnicama crkve Sv. Kuzme i Damjana na mauzoleju u Dračevici, kao i reljefa sv. Ivana na istom mauzoleju,
reljefa Gospe od Škapulara i Blažene Djevice Marije u kapeli Katedrale sv. Duje na Peristilu u Splitu,
oltara, ambona i krstionice u crkvi Sv. Jurja u Brusju,
nagrade za Olimpijske igre “Get moving” u Hrvatskom olimpijskom odboru u Zagrebu,
“ Spongosus calculus” u Kaštelima,
“Oklupacija” u Bolu,
“Jabuka” , Montraker u Vrsaru.

Sudjelovao na brojnim likovnim kolonijama.

Autor mnogih skulptura i slika u privatnim kolekcijama.

Surađuje s Odjelom za restauraciju pri UMAS-u na rekonstrukciji skulpture cara Dioklecijana – Zaklada Karlo Grenc, i rekonstrukciji antičkih portreta u Muzeju grada Splita.

Dobitnik je prvonagrađenog rada za natječaj “Spomenik Gaji Bulatu sa uređenjem pripadajuće podne površine” ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu zajedno s kiparom Franom Šitumom i arhitektom Damirom Vujčićem.
I prvo nagrađenog rada na natječaju “Spomenik žrtvama domovinskog rata sa Trogirskog područja” u parku Žudika u Trogiru zajedno s Franom Šitumom.

 

 

 

 

Gita Dragičević i Đani Martinić: Rendić iz(a) drugoga kantuna

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *