Jadranka Nejašmić: Predstavljanje scene – Paloc

Nekoliko crtica iz bolske pomorske povijesti

Početkom 19. st. bilo je u Bolu preko 30 pomorskih kapetana. Posjedovali su najveće brodove poput brikova, brigantina i polaka koje su, usidrene u luci, svojim „kopljem“ dosezale do Lože.

Obitelj Nikolorić imala je sedam kapetana brodovlasnika koji su putovali do Levanta, južne Rusije i Tirenskog mora,  dovozili na Brač žitarice i grahorice, odvozili ulje, vino, slanu ribu…, bili su suvlasnici blatačkih brodova.

Brod kapetana  Tome Nikolorića se 1809. god. našao se sa svojom polakom „Lijepa putnica“ u vrtlogu pomorske bitke između engleskeog i francuskog brodovlja u Splitu. Opremljen sa šest topova, priskočio je upomoć Francuzima i pogodivši englesku korvetu, bio zaslužan za ishod bitke. Za ovaj pothvat  Nikolorići i svi njihovi potomci, dobili su od Napoleona pravo na besplatno školovanje u pomorskoj školi u Trstu i još neke druge privilegije.
Mornari s ovoga broda su, zahvalni za sretan povratak svojim kućama, vrlo vjerojatno sagradili zavjetnu kapelicu sv. Liberatu (na kamenom reljefu sveca uklesana je ista godina), nekoć premještena zbog izgradnje ceste, danas devastirana.

Kapetan Frane Mekjavić je 1813. god. uništio u splitskom kanalu francusku korvetu i zato je dobio carsko odlikovanje s križom reda sv. Leopolda.

O ugledu bračkih pomoraca i o statusu koji su njihovi stanovnici uživali u Mletačkoj Republici svjedoči i zapis urezan u podnom kamenu na venecijanskoj rivi blizu Duždeve palače: „Fine di stazio dei abitanti della Brazza e di Lesina ( kraj postaje , tj. brodskih vezova za stanovnike Brača i Hvara). Naime, privilegij jednog rezerviranog veza Veliko vijeće dodijelilo je prvo grofu Tomi Babiću, potomku stare bosanske obitelji koja se istakla u borbi s Turcima i nastanila poslije kandijskog rata u Bolu, a kasnije je dobilo legalitet i za brodske vezove Bračana i Hvarana u njihovoj trgovini s Venecijom.

Pomorski muzej čuva Atlas sredozemnog mora u kojem su dvije karte kapetana Ivana Babića iz Bola.

„Pretpostavlja se da su naručitelji gradnje bolske palače Filippo, Tommaso, Ambrosio i Vincenzo, sinovi  kapetana Antuna iz roda Hranotića koji su uz rod Nikolorića najznačajniji bolski brodari druge polovine 18. stoljeća. Njihov peti brat bio je svećenik. Oni su naglo obogaćeni brodovlasnici i kapetani, pripadnici svojevrsne lokalne „oligarhije“ koji osim ulaganja kapitala u brodarstvo, odnosno zemljišne posjede, pozornost posvećuju i ugodnijem stanovanju u reprezentativnim objektima. Palača je građena krajem 18. st. ili u prvih desetak godina 19. st. u stilu kasnobaroknog klasicizma.
Izgleda da je mala kuća pripadala kapetanu Antunu i vjerojatno su svi članovi kućanstva trebali živjeti u velikoj kući, jer su sva braća zajedno sudjelovala u brodarenju.
S obzirom da su Ambrozio i Tomas umrli u kratkom vremenu (1813. i 1814.), a Filip je izgleda odselio u Trst, to je vjerojatno presudilo njezinoj daljnjoj izgradnji i odgodilo rušenje stare.

Palača je zamišljena kao masivna dvokatnica sa stambenim potkrovljem ispod četverostrešnog krovišta. Visoke prozorske niše koje sežu od poda pa skoro do stropova etaža, trebale su pridonijeti monumentalnosti odaja. Prozori u prizemlju manjih su dimenzija, primjereni potrebi osvjetljenja skladišnog prostora.
Na žalost, možemo samo pretpostavljati zamišljeni izgled interijera.
Visina ogradnih zidova pokazuje da su proporcionalni za veću površinu okućnice.
Palača Hranotić jedinstvena je s obzirom na to da je građena tesanim blokovima rumeno-bijelog konglomerata, lokalne bolske breče međutim, sjeverno pročelje građeno je priklesanim i lomljenim kamenom.“
(Duško Čikara: „Dvije klasicistićke palače bračke maritimne oligarhije“)
Uz njega se nalazila vanjska cisterna.

„Hrvatski pomorski muzej u Splitu baštini Atlas sredozemnog mora koji je bio vlasništvo obitelji Hranotić, odnosno braće Vincenza i Domenica i Portulan / Plovidbeni priručnik, nastao oko 1750 god., s 232 karte na kojima je fragmentarni prikaz pojedinih mora, otoka, obala, sidrišta, uvala, kanala, zaljeva i luka na Sredozemlju gledanih s ptičje perspektive. Uglavnom se radi o „tajnim kartama“ s označenim sidrištima i zakloništima u koje su se brodovi mogli skloniti pred nepovoljnim vremenskim prilikama, gusarima i ostalim neprijateljima. Zato su ih kapetani posebno čuvali da ne bi dospjele u ruke neprijatelja.“
(P. Blažević, R. Busatto, D. Radić: “Novi i poboljšani svijet“)
U njegovom vlasništvu je i slika brigantina „Il Gudizioso“ kojim je zapovijedao Vincenzo i koji  je izgrađen u Poreču 1792. god. Domenico je bio kapetan polake „Sant’Antonio.

Paloc, odnosno njegov vrt, korišten je kao bolsko kazalište od 1998. do 2006. godine.

Danas je zapušten.

Iako je dva puta bio u sustavu preventivne zaštite kulturnih dobara, nažalost nije zaštićen zakonom.

Scena 23. po redu u projektu „Terra Croatica – Bročko blogo“ uprizorena je prema legendi o Palocu – Kući u kući u kojoj se kao naručitelj gradnje palače spominje obitelj Vuković. Potvrdu da su oni iz roda Hranotića nalazimo u katastarskom popisu prvog austrijskog plana Bola gdje je pod brojem 284 naveden „Vincenzo Cranotich e nipote detto Vucovich“.

 

 

Jadranka Nejašmić: Predstavljanje scene – Paloc

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *