Don Pavao Gospodnetić, rodom iz Postira, svećenik je 12 godina, poslijediplomski studij završio je u Rimu. Službu je vršio na Hvaru, bio je župnik u Pučišćima, a sada je u Supetru. Hobi mu je sviranje gitare koji u spoju s interesom za Nazorovu poeziju stvara okvir za ovakvu poetsku večer.
Idejni je začetnik ljetnog duhovnog kampa za mlade u Dračevoj luci kojeg organizira Studentski katolički centar Split. Održava se već šest godina ljeti kroz nekoliko tjedana. Mladi iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva, kroz rad, molitvu i druženje upoznaju ne samo ljepote našega otoka nego i sami sebe, Boga i jedni druge.
Kristian Sinovčić, rodom iz Supetra, otac je troje djece, nono, svira gitaru od srednjoškolskih dana, a trenutačno je gitarist u Jolinom bendu.
Zajedno su pripremili poetsko – glazbeni duhovni program o Blaženoj djevici Mariji i sv. Petru i sudjelovali su na božićnom koncertu u Supetru.
Vladimir Nazor najveći je brački i jedan od najvećih hrvatskih književnika. Rodio se u Postirima, umro u Zagrebu. Nezaobilazan je u školskom programu, obrađuju se njegove Priče iz djetinjstva i Veli Jože, povijesno – domoljubne pjesme iz zbirke Hrvatski kraljevi, mitološke Slavenske legende, spominje se životinjski ep Medvjed Brundo i roman Pastir Loda.
Zbirka religiozne poezije Četiri arhanđela prešućivana je.
Isticao se njegov doprinos NOB-u, zajedno s I. G. Kovačićem boravak među partizanima, Nazor kao predsjednik ZAVNOH-a.
Nazor je u svim svojim stvaralačkim fazama pisao i objavljivao poeziju religioznog nadahnuća. Nakon poganskih, herojskih, mitskih i dionizijskih mediteranskih slika, posvećuje se kršćanskim biblijskim i mističnim motivima. Njegove opsesivne teme postaju odnos ljudskog i božanskog, tjelesnog i duhovnog, razmatranje o životu i smrti i prolaznosti i besmrtnosti, a začetke takve poezije nalazimo već u njegovoj autobiografskoj priči Anđeo u zvoniku koja završava rečenicom: Ma i što se s njim desilo, on će uvijek biti jedan od onih koji vjeruju u Boga i njegove anđele.
Za njega je ideja revolucije ubijala moralni osjećaj kršćanske pomirljivosti i poticala nasilje, stoga odbacuje revolucionarni duh kao eksploziju niskih nagona svijesti i provalu nasilja, odnosno, tu proletersku pravdu teži provesti na humanističkoj osnovi, kako kaže Nedjeljko Mihanović koji je priredio knjigu poezije religioznog nadahnuća V. Nazora Ja vjerujem.
Brojni njegovi suvremenici, ljevičari izražavaju razočarenje, pjesme su omalovažavane i prešućivane. Toj poeziji koju je nadahnjivao kršćanski duh vjere, marksistička kritika je je poricala svaki umjetnički smisao i kvalificirala je kao kontrarevolucionarnu.
Isticale su se njegove praslavenske i borbene teme i iskrivljavala se njegova partizanska biografija tijekom 70 godina.
Nazorova sestra Irma svjedočila je da njezin brat nije svojevoljno otišao među partizane. Ona tvrdi da ga je partizanski obavještajac i agent Agitpropa Ivo Marinković lukavo izveo iz stana, da je ubačen u automobil u koje je već bio Ivan Goran Kovačić i bez pjesnikove privole odveden preko Kupe na partizansko područje. Oteli su mi ga živa, pa su mi ga kad je umro oteli i mrtva, pričala je sestra, misleći na vožnju njegovog tijela na vojničkom lafetu, ne poštujući obiteljski dogovor da pogrebni obred bude u crkvi sv. Marka.
Nije ispunjena ni Nazorova želja izražena u pjesmi Posljednja pomast .
Što sada trebam, vi ćete mi dati.
U krevet leć ću što se u njem rodih
Svoj časak smrtni ja ću dočekati
Na žalu s kojeg jednom i odbrodih.
I hoću da tu jadnu put mi, što je –
Krštena bila vodom iz bunara
Otoka našeg, u čas smrti svoje,
Pomaže ulje maslinika stara.
Naime, Nazor je u bolnici tražio svećenika i bilo mu je uskraćeno, svjedočila je časna koja ga je njegovala.
Ili u pjesmi Oporuka
Zakopajte me na prastari način,
Pod humak, poljski gdjeno cvate cv’jet,
Na žalu mora il na vrhu br’jega
Otkud je pogled u široki sv’jet.
Na predstavljanju knjige don Stanka Jerčića: S Nazorom u zvoniku, liturgijski kalendar u stihovima Vladimira Nazora, na Nazorovim danima 2007. godine u Postirima, biskup Slobodan Štambuk je rekao: Ovo je ponovno krštenje i davanje posljednjeg pomazanja Vladimiru Nazoru.
Na ovoj istoj manifestaciji donesena je odluka da se zvijezda na nadgrobnoj ploči napokon zamijeni križem.
Biskup Štambuk naglasio je da Nazora doživljava kao najjačeg marijanskog pjesnika koji je o Gospi napisao najljepše stihove u našoj književnosti, a naš poznati bibličar Bonaventura Duda smatra ga najizrazitijim hrvatskim religioznim pjesnikom.
Večerašnji program kojeg je osmislio don Pave, donosi neke od tih pjesama koje svjedoče o Nazorovoj dubokoj vjeri.
Vladimir Nazor napisao je najljepše stihove o svom i našem otoku.
Otoče, hvala ti, što me nauči žeđati i čeznuti za nečim čitav svoj život.
Otoče cvrčaka, vječno, neprekidno, razliježe se tobom glas mediteranskih cikada. Slušahu ga kolonisti Grci, starosjedioci Iliri, osvajači Rimljani, težaci Hrvati i trgovci Mlečići, znahu za nj gusari Saraceni i Omišani u uvalama morskim, ovčari Neretvani gore na visoravni. I svakome je govorio njegovim jezikom, o onome što se ne mijenja , što uvijek ostaje, uza sve prijetvorbe, uza sva mijenjanja naroda, vjera, država i običaja. I taj glas, glas tvoj: glas tvog kamena, tvoje zemlje i tvojih biljaka, i on huči, o rodni mi otoče, neprestano u mojim ušima, kao šum mora u školjci što je val izbaci već davno na pijesak
