Zlatni rat moga Bola
Tomislav Dorotić
S morem druguje,
moru odoljet ne može,
njemu more naudit neće,
a sabija ga
i savija,
kamenjem sreće
brusi mu žale.
On bijes mora blaži,
smiruje mu vale
podno Svetog Vida,
i raste na suncu
iz nemira morske pjene
– bonaca mu rane vida.
Zlotni rot
Stjepan Pulišelić
Čist ko impjegot
Pruži je Zlotni rot
Svoj škinjol
Od oblih žol
Kroz Konol
Na vitru se zibo
Ko vlot
A kad more spi
Tad spokojno sni
Ko skrušeni kurot
Prma Foru svije
Svoj vitki vrot
Ko da želi ćapat
Niki forski rot
Il more bit grlit
Niku šesnu valu
Na suncu zasjalu
U modrini se bili
Ko friški sir
Il mlodo facoda
Koju je tolič u kovi
Tuko punćot i mlot
Jedon put se prčinjo
Da je marot
A malo poslije
Razigron
S valima se škerco
Ko da je dobi lot
Oštri mu klin
Prodire u more
Kolikogod more
Hoće da ga izore
Ma berekin
Šoldo se drži stin
S dna Vidove gore
Som
Somcat
Uživo
Ko u dalekoj
Mramornoj vili
Kojoj su zavidili
Svi če su do nje stigli
Ti su dobro kapili
Da kraj Zlotnog rota
Gubu se mankonce
Roju se šperonce
Lipota
Života
Balo svoje tonce
Poklopac puža Astraee rugoze.
Stari Boljani zvali su ga garški kamen.
Današnji Boljani zovu ga kamen sreće.