Knjiga oslikava vrijeme u kojem je živio i radio Zdenko Juričević, slobodno se može reći, bračka legenda iz druge polovice prošlog stoljeća. Bio prosvjetni, kulturni i sportski djelatnik, političar, hotelijer, deset godina generalni direktor u HP Jadran u Supetru. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.
Broško blogo nije samo bračka kulturna i prirodna baština, već su to i ljudi koji su s ljubavlju stvarali i doprinijeli kulturnom i svekolikom razvoju našega otoka. Oni su brački biseri.
Duga je bračka biserna ogrlica, a jedan od njezinih bisera svakako je Zdenko Juričević.
Stanko Karaman je surađivao je s mnogim novinskim kućama. Dugi radni vijek proveo je u Slobodnoj Dalmaciji gdje je devet godina bio voditelj foto-službe i član Redakcijskog kolegija.
Najčešći motivi na njegovim fotografijama su dalmatinski krajolici, sportaši i estradni umjetnici. Izlagao ih je na samostalnim i na skupnim izložbama.
U vrijeme najvećih uspjeha legendarnog Mate Miše Kovača izradio je fotografije za njegova prva dva albuma, četiri singla te za njegovu posljednju antologiju.
Fotografije mu se nalaze u brojnim knjigama.
Urednik je i autor fotografija i teksta monografija: Od kolijevke do Hajduka, Mate Mišo Kovač – Dalmacijo pismo stara, Splite grade, ja te volim, Gornja Vrućica – Još ima uja u svići, Ribarstvo u općini Trpanja – Leute moj i Zdenko Juričević – Htjeli su ga ostaviti u trajektnoj luci.
Tin Ujević: Visoki jablani
Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.
Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku…
Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.
…
Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.
…
Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!
