Pozdravljajući prisutne, Jadranka Nejašmić rekla je:
“Od srca vas pozdravljam sve večeras okupljene u ovom lijepom atriju gotičkog kaštela da bi podijelili uspomene na autora ovih stihova, čovjeka koji je zaplakao na Braču, progovorio brački, govorio i pisao brački, koji je cijelog sebe dao svom Braču, kojem je Brač bio sve – akademika Petra Šimunovića.
Posebno pozdravljam njegovu suprugu, gospođu Inu Šimunović, i brata njegovog dr. sc. Ivu Šimunovića.
Pokušat ću vam izložiti kolaž svog sjećanja na njega.
Prvi susret dogodio se 1996. god. ovdje u knjižnici na predstavljanju zbirke pjesama Tonke Petrić: „Tomašni svit“ za koju je napisao pogovor. Rekao mi je parafrazirajući Preverta: „Govorit ću ti Ti, jer ja kažem ti svima koje volim, čak i ako ih ne poznajem“.
Od toga dana postao je moj učitelj, mentor, moja baštinska knjiga, inspiracija i ljubav.
Od 1995. do 2010. godine arhitekt, akademik Dinko Kovačić organizirao je ljetnu školu arhitekture u Bolu. Obvezan je bio posjet Škripu. U autobusu čitala bih tim uvaženim arhitektima i njihovim studentima pjesme bračkih pjesnika, Jakša Fiamengo govorio je u Škripu svoje, a nakon razgledavanja Zavičajnog muzeja sjeli bi u dvorište, a pred nama stajao je akademik Šimunović, uvijek s istim sjajem u očima, osmijehom na licu i istim listićima u rukama.
Fascinirani širinom njegovog znanja i poznavanja bračke povijesti i kulturne baštine, slušali smo kao opčinjeni o ilirskim gradinama i gomilama koje „poput piramida strše na istaknutim vrhuncima“, najvećem gradinskom naselju i rimskom gradu Škripu, o Braču kao ukletom otoku kojeg su Grci zaobišli, a prema Pliniju Starijem bio je poznat po kozama, Trojancu Antenoru koji je na Brač doveo pastira Braha, pomorca Elafa i ratara Silena, ranokršćanskim bazilikama građenim na mjestima nekadašnjih rimskih gospodarstava, o staroj vjeri, Svevidu ili Sventovidu, koji stoluje na Vidovoj gori i zamjeniku njegovom sv. Vidu, a dolje pod Svevidovom gorom Trolokve su s jedne, a Zmajeva špilja s druge strane, brlozi Velesa i zmaja kao antipoda vrhovnog božanstva te gospodara voda i podzemlja, dualističko poimanje dobra i zla, o Vićjoj jami i luci, jutoj zmaji, sv. Jurju koji je na konju preskočio kanal da nas spasi od zla, zvirinim stopama, višćicama, viščunima, štrigama morinama, vukodlacima, macićima, Rudici i Poganici, Orkomarinu, bilome i crnome ovnu, ženi koja imo sva oblištva šesne divojke, i sise i guzice, da prostite, somo rep od ribe, spomenicima bogumilskog ‘krivovjerstva’, predromaničnim crkvicama, malim kamenim katedralama, koje pripadaju hrvatskom etnosu, kojih se 30% svih pod krovom sačuvanih u Dalmaciji nalazi na Braču, glagoljaškim eremitažama, Zmajevoj špilji – bračkoj Sikstini, Povaljskom pragu, majstoru Radonji, Povaljskoj listini – krsnom listu otoka, koja je nastala na Bolu 1184. ( 840. je obljetnica!) u Palatio episcopatus, „prvoj ladanjoskoj vili u Hrvata, bolskoj tuističkoj okomici“ (tko to danas zna? koga je briga?).
Akademik Boris Magaš, projektant splitskog stadiona, rekao je jednom: „Godinama slušam o istom, a uvijek s jednakim užitkom i čim završi poželim ga slušati ponovo.“
I tako smo ga slušali sve dok se ne bi smračilo, oduševljeni, a i nervozni misleći ujedno na pečenog janjca koji se već sigurno ohladio.
A mene je bilo sram da ništa ne znam o svom otoku. Nakon 12 godina obrazovanja u Bolu i još 4 izvan njega, potpuno nepoznavanje svojih korijena. Bila sam ljuta, i danas sam, na cijeli obrazovni sustav.
Od tada je njegova knjiga „Brač: vodič po otoku“ poput Biblije stalno na mom radnom stolu, često i u torbi.
Kad je obitelj darovala knjižnici u Supetru ostavštinu akademika Šimunovića, zamolila sam kolegicu Gitu da mi rukopise posudi na kratko vrijeme. S povećalom i bezgraničnim strpljenjem čitala sam njegove brojne pripreme napisane lijepim ali jako sitnim slovima za brojne govore na društvenim događanjima, pa i rođendanima dragih ljudi, dodjelama priznanja i nad otvorenim grobovima, za sve su ga vukli, pozivali, a on nikoga nije odbijao. Kao pravi štreber pripremao se za svaki, nebrojeno puta ponavljajući priču o nama na granici Slavije i Romanije, o domaćoj riči „usisanoj na materinoj sisi koja je nesasušeno pupkovina ol sarca do Broča, o teplin skutima noninim ko zazibonoj zikvi, gočicama, čarnini saje, koruta i konobe, o onima koji su olhodili u daleki svit u cvitu mladosti noć koru kruha“…
Plakala sam nad njegovim listićima, znala sam napamet kako su im teme poredane, srce mi je radosno ustreptalo kad sam na jednom našla ispisano svoje ime.
Odlučila sam čvrsto: moram mu se odužiti što mi je osvijestio važnost našeg bogatog naslijeđa, moram nastaviti prenositi ljubav prema rodnome otoku. Edukacija o očuvanju, spoznaja o vrijednosti baštine, stvaranje njezinih promotora – pravi je put.
U suradnji sa Šimom Strikomanom utemeljia sam projekt „Terra Croatica – Broško blogo“ kojem je cilj prikaz deset tisuća godina bračke kulturne i mitološke povijesti. Snimljeno je 25 scena iz raznih povijesnih razdoblja i mnoga mitološka bića, sudjelovalo je oko 300 statista, Bračana sa cijelog otoka.
Prije snimanja Orko Marina, nisam se mogla sjetiti što je akademik pričao, kako je izgledao. Bila je nedjelja, uključila sam radio Split kao i svakog jutra, i čula njega, moga i vašega Petra kako priča o Orko Marinu. Ništa nije slučajno!
Prije dvije godine otišla sam u mirovinu. Ali mirovati za mene znači ne biti. Zahvalna sam onima koji su mi omogućili ostati da bih prenosila ljubav prema baštini. Utemeljila sam baštinski razred koji je ušao u kurikulum osnovne i srednje škole. Tematska šetnja bolskom baštinskom stazom, posjet dominikanskom samostanu s muzejem, lapidariju…sa svakim razredom, upoznavanje bračke kulturne baštine, posjet lokalitetima, uprizorenje priča moga kraja – bračkih fjaba i gočica…radost obostrana.
„Kako to vi, teta Jadranka, znate?“, pitaju me nastavnici i djeca. „Imala sam sreću da sam na svom životnom putu srela Petra Šimunovića od kojeg sam naučila sve što znam o Braču“, odgovorim.
„Bročke riči, Rječnik bračkih čakavskih govora“, brački je jezični spomenik koji „jami više nego najveća bračka gustirna“, napisao je akademik Ivo Škarić.
Dva su na mojemu stolu, jedan dobro očuvan, a drugi skoro raspadnutih korica. Lovro Karmelić Rade, vrijedni sakupljač bolskega jezičnog bloga, kaže da ga je pročitao desetak puta.
Njegov autor, Petar Šimunović, govorio je: „Ako nekoga treba kazniti, daj mu da radi na rječniku!“ Lovri i meni pripremati bolski rječnik to pak nije kazna nego milost i radost. Gotovo svakodnevno od početka ove godine mi s puno ljubavi i strpljenja promišljamo o svakoj riječi koje su kao bolske u ovome rječniku zabilježili Đuro Žuljević i Jakov Bačić, ujedno unosimo one koje su zabilježili Juro Vodanović Bon, Vojka Katić i sam Lovro ili pak ih je Lovro pronašao u drugim dijalektološkim rječnicima, a odgovaraju bolskom idiomu.
Snimljene riječi u svim zadanim oblicima, ovisno o vrsti riječi, značenjem na hrvatskom standardu kao i kontekstom u kojem su upotrijebljene, unosim u računalo s dodanim gramatičkim podacima.
Potpisan je ugovor o suradnji između Općinske knjižnice „Hrvatska čitaonica“ i Instituata za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu gdje će dr. sc. Ivana Kurtović Budja, voditeljica odjela za dijalektologiju, sve snimke preslušati i svaku riječ akcentuirati.
Kad sam je nazvala da bih je zamolila za suradnju rekla je: „Ja o vama sve znam. Akademik Petar Šimunović često mi je pričao o Vama.“ Oči su mi i ovoga puta zasuzile, a srce zaigralo, ispunjeno ljubavlju i zahvalnošću prema čovjeku koji me o nama na granici Slavije i Romanije, o domaćoj riči „usisanoj na materinoj sisi koja je nesasušeno pupkovina ol sarca do Broča, o teplin skutima noninim ko zazibonoj zikvi, gočicama, čarnini saje, koruta i konobe, o onima koji su olhodili u daleki svit u cvitu mladosti noć koru kruha“Hvala Vam, dragi naš Petre. Zahvaljujući vama i bolske riči ostat će kao trajno svjedočanstvo o našem bivanju na ovemu bokuniću raja na zemji.
Kolegica Gita Dragičević, bila je dugogodišnja ravnateljica NK Supetar i spiritus movens svih kulturnih projekata u Supetru i šire, prva je mandolina supetarskog tamburaškog orkestra.
Dobitnica je niza priznanja: Plakete Vladimir Nazor, Nagrade za životno djelo Grada Supetra, ali što je najvažnije, zaljubljenica u svoj otok i njegovu kulturnu baštinu.
Podijelit će također s nama sjećanje na dugogodišnje druženje i suradnju s akademikom Petrom Šimunovićem.
Lucija Puljak doktorica je znanosti iz područja lingvistike. Cijeli radni vijek provela je u obrazovanju nastojeći kod mladih osvijestiti zavičajne posebnosti, koje predstavljaju velik ekonomski potencijal.
Autorica je mnogobrojnih znanstvenih članaka, udžbenika, knjiga s baštinskom tematikom, izvršna je urednica „Rječnika bračkih čakavskih govora“ Petra Šimunovića.
Dobitnica je visokog odličja časnika reda Akademskih palmi koje se dodjeljuje osobama zaslužnima za velike doprinose u francuskom školstvu i Plakete Vladimir Nazor.
Molim je za osvrt na lik i djelo svog dugogodišnjeg suradnika akademika Šimunovića.
“Ako rečen Dračevica ti san reć oči moje” nisu riječi Josipa Jakšića, već Petra Šimunovića, ali ljubav je jednaka, ne samo prema Dračevici nego i rodnom otoku.
Čakavska rič – esej
Dr. sc. Ivo Šimunović, prof. emeritus, bavio se ekonomskom teorijom razvitka, planiranjem, regionalizmom, ekologijom i urbanizmom. Objavio je više od 80 znanstvenih radova, 8 knjiga i veći broj knjiga u suautorstvu. Predavao je na više fakulteta, surađivao s brojnim institucijama i radio na mnogim projektima u zemlji i inozemstvu.
Predstaviti će nam knjigu Jo son Bročanin i volin Broč – otokom Bračom s akademikom Petrom Šimunovićem s kojim je razgovore vodio Mladen Kušec.






