Terra Croatica – Bročko blogo: Benediktinska opatija u Povljima

Projekt Terra Croatica – Bročko blogo, autora Jadranka Nejašmić i Šime Strikomana, obogaćen je devetnaestom scenom koja je prikaz:
krštenja uranjanjem i polijevanjem u ranokršćanskoj krstionici,
klesanja Povaljskog praga;
krađe tijela sv. Ivana Povaljskog i
napada omiških gusara.

Glumci:
Fra Luka Norac Kevo – opat Ratko
Neven Ostojić i Milan Zlatar – monasi benediktinci
Ivan Ostojić – majstor Radonja
Nikola Ljubomirac i Tonči Ostojić – Mlečići
Vinka Trevižan Ljubomirac i Darijo Litović – krštenici
Miron Palaversić, Ivo i Marijo Maki Munitić – omiški gusari

Dio kostima preuredila i šivala: Mirjana Bižaca
Kostime i scenu osmislila: Jadranka Nejašmić
Snimio: Šime Strikoman
Asistenti: Božo Nejašmić, dr. sc. Vjekoslav Koljatić i Zoran Kojdić

Zahvaljujemo:
fra Luki na dopuštenju snimanja u crkvi, Tonču Ostojiću na kontaktu s glumcima, Ivanu Ostojiću na izradi praga i posudbi 5 skala, fra Jozi Milanoviću u benediktinskom samostanu Ćokovac na darovanoj tunici i škapularu, Peri Trutaniću na izradi sanduka, Vinku Dubokoviću, šefu tehnike i Ani Ljubičić, garderobijerki u Dubrovačkim ljetnim igrama na posudbi kostima za Mlečiće, Kosti i Đenki Vukota na preuzimanju kostima i donošenju iz Dubrovnika u Bol, Srećku Šestanu, intendantu, Damiru Pundi, šefu tehnike i Zdravki Drlje, garderobijerki u HNK Split na posudbi kostima za benediktince i gusare, Peri Katiću na posudbi prsluka za majstora Radonju, Tamari Plastić, ravnateljici Klesarske škole Pučišća, na posudbi barila, Vjekoslavu Koljatiću na prijevozu barila i izradi drvenog dodatka, padre Mirku i Sanji Karninčić na posudbi šterika, Seki Ščepanović na posudbi konopa i skala, Vini Cvitanić na nabavi križeva, Tajani Kaštelan, tajnici Kulturno-povijesne udruge „Omiški gusari“ i Mironu Palaversiću na kontaktu s Omišanima, Vinki Ljubomirac na pomoći pri organizaciji domjenka, Peri Litoviću, vlasniku slastičarnice „Galetina“ na dopuštenju korištenju prostora, Štefici Ćurin na uređenju perika, Zoranu Kojdiću na prijevozu rekvizita, Andrei Matoković na stručnim savjetima, Boži Nejašmiću na ručku za omiške gusare, domjenku za sve glumce i bengalkama.

Povlja su bila naseljena još u antičko doba, tj. u pogansko rimsko razdoblje o čemu svjedoče ostaci ville rustice pri dnu povaljske luke, a i ime Povlja vjerojatno je nastalo po vlasniku tih rimskih gospodarskih zgrada – Portus Paulinus.

Velika trobrodna bazilika s krstionicom, grobovima i pomoćnim sakralnim objektima podignuta je vjerojatno u 6. st. Posvećena je sv. Ivanu Krstitelju. Krstionica, jedina sačuvana do krova na istočnoj strani Jadrana, izvana je kvadratnog, a s unutrašnje strane je oktogonalnog oblika. Krsni zdenac ima tri stepenice i rupe za otjecanje vode.
Njegova visina upućuje da je izdubljen za krštavanje odraslih, dakle, prije nego što su poganski stanovnici u povaljskoj okolici prihvatili kršćanstvo (don Ivan Ostojić).
Ali imao je i nepomičnu pregradu do treće visine radi krštenja djece. Za njegovo punjenje trebalo je dosta vode, stoga je bio i građen blizu velikog otvorenog rezervoara (lacus) po kojem su hrvatski doseljenici nazvali čitav predio Lokvom.
Svetište bazilike smješteno je u apsidi u kojoj se nalazi trifora čiji su kapiteli na stupovima ovijeni karakterističnim starokršćanskim akantusovim lišćem. U sredini je konfesija, oltarni grob za svetačke moći.
S jedne strane apside je prothesis gdje su se donosili euharistijski darovi, a s druge diaconicon, koji je imao funkciju današnje sakristije. Današnja južna kapela župne crkve sagrađena je između bazilike i krstionice. Tu su katekumeni očitovali ispovijed kršćanske vjere i odlagali odjeću prije krštenja.
Veličina starokršćanske crkve i krstionice upućuje na misao da je ondje bilo vjersko središte vrlo prostranog područja, vjerojatno svega istočnog Brača i dijelom prekomorskog Podbiokovlja (Petar Šimunović).

U 9. ili 10. st. na mjestu ranokršćanske bazilike zaživio je benediktinski samostan koje su 1145. god. poharali Mlečani ili omiški gusari, a opati su ga obnovili 1184. god. Omišani su ga ponovo razorili 1292. god.
Oprostit će gospoda Omišani što ću ja, u interesu istine, biti prisiljen loše govoriti o njihovim pređima. Svi znaju da je njihov današnji način življenja miran i pošten, sasvim različit od onog u davno doba (Andrija Ciccarelli).

Za samostanski oratorij uzeli su monasi nekadašnji baptisterij. Na zapadnom zidu probijaju vrata, za koja prvi hrvatski imenom poznati majstor Radonja kleše 1184. god. prag nadvratnik i u njemu natpis ćirilskim pismenima, odnosno, bosančicom.

Suvremeno čitanje:

Ja majstor Radonja
sazidah ova vrata Boga
Gospodina radi i da budem dijelnikom
ove crkve

Crkvi Svetoga Ivana knez
Brečko htio biti
dijelnikom i dade joj zemlje
po Koncu

Iste godine sazva povaljski opart Ratko u biskupskoj palači u Bolu predstavnike svjetovne i crkvene vlasti pod vodstvom bračkoga kneza Brečka radi povrata posjeda koje je samostan prije uživao. Popis posjeda opatije ovjeren je u poznatoj Povaljskoj listini koja je najstarija ćirilićka listina pisana hrvatskim jezikom. Čuva se u župnom uredu u Pučišćima.

Benediktinci su napustili samostan sredinom 1357. god. Ostali su čuvari koji su se nazivali eremitima. Napoleonova uprava dokinula je opatiju 1807. god., a sredinom 19. st. sav je posjed bio rasprodan. Ostaci inventara preneseni su u Pučišća.
U kasnijim stoljećima nekadašnji monaški stan nad starokršćanskom apsidom nadograđen je i pretvoren u utvrđeni Kaštil.
Pod njin je pokopano grčko dite nad kotlom punin blaga.
Stara krstionica postala je prezbiterijem sadašnje župne crkve, uklonjena su Radonjina vrata, probijeni svi zidovi i dodane četiri kapele, dograđen je zvonik.

Krsni zdenac se još od ranog srednjeg vijeka na čitavom Braču i u susjednim krajevima častio kao grob svetoga Ivana Povaljskog. Pučka predaja kaže da je tu bio pokopan neki veliki sluga Božji, brački knez, koji je sve svoje imanje darovao samostanu i postao redovnikom.  Istaknuo se strogim pokorničkim životom i umro na glasu svetosti. Hodočasnici, ne samo iz cijeloga Brača, nego i iz Makarskog primorja i Dalmatinske zagore, dolazili su na Ivanjdan, 24. lipnja, u Povlja, bosonogi silazili u krsni zdenac, pamukom skupljali vlagu s kamenih stijenki i to primjenjivali kao lijek.
I danas stoji kamen u Gradcu na kojega je sedi i s kojega je sudi.
Njegovo tijelo odnijeli su Mlečani 3. srpnja 1215. god. Neraspadnuto stoji pohranjeno u drvenoj škrinji u crkvi San Pietro de Castello u Veneciji s natpisom: Corpus S. Joanis Ducis Alexandrie M., što znači da se štuje kao Ivan knez Aleksandrijski da bi se zameo trag krađi.

Legendama ukrašena pučka predaja govori:
Razastro bi kabanicu po moru i na njoj plovi, a kada jedanput ni poslušo opata, ona je ispod njega počela tonut.
Z
austavi je kugu ričima: “Šukadar-bukadar, u Povlja kuga nikadar!” i izlema je svojin pastirskin štapon tako da se svo more zakrvavilo.
Na Šćirovoj Glavi, na kamenu na kojen je moli, lipo se vidi otisak njegovih kolin.
Kada su Mlečići odnili iz crikve bjegovo tilo, brodi su in se na po puta zaustavili. Jedan mornar je opazi da svecu fali opanak na jednoj nozi pa su se vratili nase po njega i nastavili put Mletak. Veslajući, mornari su govorili: “Svaka voga jedna milja”, jer je svetac učini čudo da svakin zaveslajen prevale cilu milju.

Napomena: Nakon dugog promišljanja, odlučili smo se za prikaz krađe tijela iz apside bazilike umjesto iz krstionice, radi što cjelovitijeg prikaza cijele opatije.

 

 

Terra Croatica – Bročko blogo: Benediktinska opatija u Povljima

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *