Jadranka Nejašmić: Bolski glazbeni spomenar, 1996. – 2017.

Jadranka Nejašmić: Bolski glazbeni spomenar,1996. – 2017.
Grafičko oblikovanje: Nera Nejašmić Kozina
Nakladnik: Općinska knjižnica Hrvatska čitaonica Bol

 

Bolski glazbeni spomenar, 1996. – 2017. je monografija o dvadesetogodišnjem radu Glazbene škole Josipa Hatzea Split Područne osnovne glazbene škole Bol koja osvjetljava njezin rad i djelovanje njezinih učenika, spomenar koji će trajno sačuvati sjećanja koja živo pulsiraju u srcima mnogih, mozaik sastavljen od 43 osvrta profesora, roditelja, djece i drugih koji su na različite načine vezani uz rad Škole, autoričine kronologije i fotografija. On je glazbena slikovnica čijim ćemo listanjem sačuvane uspomene tijekom godina moći ponovno proživljavati.

Predstaviti knjigu u božićno vrijeme, lišeni turističke buke i nervoze, pred više od stotinu dragih ljudi svih generacija koji cijene važnost glazbenog obrazovanja i doprinos Škole zajednici, bila je posebna radost. Izlistana su mnoga sjećanja, nakon svakog osvrta, a pročitano ih je osamnaest (učenika, profesora, roditelja, suradnika), pozitivna energija sve više je ispunjavala blagdanski ukrašen prostor Doma kulture, tople emocije napajale su srca, a suze radosnice mnogima potekle niz obraze.

Tatjana Alajbeg, prof.
Bolski dani za mene su bili nagrada. Sav umor koji bi me opteretio tijekom završetka školske godine, u trenu bi iščeznuo srdačnom dobrodošlicom i brižnošću gđe Jadranke, požrtvovnošću i predanošću kolegice Maje, uzornom spremnošću učenika, te njihovom radošću nakon priopćivanja konačnih ocjena (pamtim i visoke skokove od radosti do stropa u prekrasnim, s dušom uređenim učionicama).
Meni je Bol sinonim za radost – tako sam se ovdje osjećala svih ovih godina. Vjerujem da sam je barem dijelom prenijela na sve naše učenike i njihove roditelje koji su ih usmjerili prema ljepoti i dobroti kojima glazba zrači. S ponosom ističemo glazbenike profesionalce koji su prve umjetničke korake ostvarili upravo ovdje – danas pripadaju našim iznimno uspješnim kolegama; ali i sve druge koje su životni putovi odveli drukčijim smjerom – i u njima je Glazbena škola ostavila trag.

Našoj školi u Bolu pripada posebno mjesto među svim područnim školama – ona je, zaista, kulturno središte vašeg divnog mjesta, na čast i ponos nama u matičnoj školi. Od početka je tu bio primjeran red, čistoća, urednost pohađanja nastave, besprijekorno zbrinjavanje nas nastavnika koji smo uvijek bili uzorno dočekani i primljeni, briga o svakome djeliću, pa i najsitnijem, ali sve je to u konačnici bitno jer izgrađuje našu djecu. Zato sam Vam i osobno posebno zahvalna, jer svi naši učenici osjećali su uvijek Vašu budnost, skrb, iznad svega ljubav.

Vinko Karmelić, mag. mus.
U školi su nas dočekale dvije mlade profesorice, iz solfeggia Katarina Buljević te klavira Anamarija Koceić. Profesorica Buljević bila je samo godinu dana s nama, ali smo joj zahvalni za postavljene temelje. Profesorica Anamaria Koceić danas i Grisogono za mene je prva asocijacija na glazbenu školu. Vrlo mlada, stroga nadasve, radišna, disciplinirana. Puno je puta nisam razumio i više puta potekla je koja suza zbog nje i bila je to velika borba. Ali iza tako strogog i discipliniranog rada nizali su se uspjesi i radost muziciranja. Suze su se brzo zaboravljale i radost je bila na našim licima i u srcima. U drugom razredu stigla nam je profesorica Maja Lisičar, danas Novak, za koju slobodno mogu reći da je uz našu tetu Jadranku simbol naše Glazbene škole. Vrlo pedantna, organizirana, disciplinirana, u pristupu blaga i strpljiva, ali vrlo zahtjevna. Veliku ljubav pružila je brojnim malim bolskim glazbenicima.

Margita Karmelić, Vinkova mama
Brojne večeri provela sam s njime u glazbenoj školi da ne bude sam, a kao podrška išli su i Ružica i Josip te naša maca Kate, koja nas je strpljivo čekala ispred škole. Uživali smo slušajući njegovo vježbanje pokriveni dekama, a i katkad bismo zaspali umorni od stalnog ponavljanja nekih taktova. Brojne vikende kroz osnovnu školu provela sam s njime u Splitu na dodatnoj nastavi. Veliki je to bio napor, ali njegova radost nama je uvijek bila snaga i motivacija. Usprkos svim poteškoćama glazbena škola donijela je u našu obitelj veliku radost. Svi koncerti, mali i veliki, putovanja, sviranje u crkvi, vođenje crkvenog zbora, mene i Lovru činili su sretnima i ponosnima. Neizmjerno smo zahvalni profesoricama Anamariji i Maji koje su Vinku ostavile neizbrisiv trag u životu i usmjerile ga na put profesionalnog bavljenja glazbom.

Ivana Buljan Babić, mag. psyh.
Početak glazbene škole značio je i početak intenzivnog druženja i, prije svega, smijanja. A smijali smo se svemu: pokušajima prof. Borisa Mitova da nas nauči nekoliko pjesmica, sjedenju na knjigama u knjižnici kako bismo dohvatili rukama sintesajzer, čišćenju glazbene škole prije koncerta. Nismo imali čistačicu, a ruku na srce, nije nam ni trebala.
Nera pere ploču dok ne postane potpuno čista bez bijelih crta, Vinko pere pod, Ivana stakla, Nikolina klupe, a ja hodnik. I tako dok sve nije savršeno čisto za naš sutrašnji Božićni koncert a onda, za nagradu, u „Tri palme“ po slatkiše.

Nera Nejašmić Kozina, mag. ing. arh., mag. art.
Kroz srednju školu nastavile su se aktivnosti povezane s glazbenom školom: klapa „Lirice“, „Fiadulin“, crkveni zbor, folklorna družina „Krejonca“. S istim sam se ljudima nastavila družiti i razvijati kroz glazbu. Ništa nam nije bilo teško, sve smo stizali i nikad nije bilo previše aktivnosti jer sve su bile srodne! Sve ih je ujedinjavala glazba. Jedva sam čekala, meni najdraže, korizmeno vrijeme kada bi se s kora crkvom zaorili naši napjevi. Rijetki bi ostali ravnodušni pred tom zajedničkom energijom.

Dolaskom u Zagreb na studij imala sam kompleks malog mjesta smatrajući kako u gradovima na kopnu djeca imaju veći izbor izvanškolskih aktivnosti, kako im je sigurno zabavnije bilo u razredima od trideset đaka i kako smo mi koji smo odrasli u malim mjestima bili zakinuti u mnogočemu. Ubrzo sam spoznala kako sam bila potpuno u krivu i kako smo došli na studij kao odlučni, odgovorni i ambiciozni mladi ljudi svjesni bogatstva koje smo imali u našemu malom Bolu, čvrstih veza koje smo stvorili i aktivnosti koje su nas oplemenile.

Antoneta Michieli Tomić, mag. jur
Danas sam studentica pete godine Pravnog fakulteta u Splitu. Više se ne bavim glazbom, ali mogu reći da je tih deset godina, koliko je trajala moja glazbena naobrazba, umnogome obilježila cijeli moj život. Prije svega, u ključnim trenutcima mog odrastanja učila me odgovornosti i upornosti bez kojih uspjeh ni u jednom području života nije moguć. Zbog glazbe, a na primjeru mojih roditelja, naučila sam kako je bitna žrtva i odricanje za dobrobit svog djeteta, koji su me šest godina vozili na sate klavira. Ono što je najljepše jest da glazba na neki svoj poseban način povezuje ljude, te su mi iz tih vremena ostala divna prijateljstva koja traju i danas.

Diana Marinković, Stelina i Dorina mama
Djeca su puno naučila i stekla jedno pozitivno iskustvo kojim će se sigurno koristiti ne samo jednom u životu. Osjetile su prvu tremu na javnom nastupu, duh natjecanja, kako biti što bolje u onom što rade. Ne samo što su naučile puno toga, već su imale priliku posjetiti kazališne predstave i razne koncerte koje bez potpore Glazbene škole sigurno ne bi posjećivale.
Glazbena im je škola dala dobru glazbenu podlogu, jer su nakon nje s lakoćom svladale gitaru, mandolinu i bubnjeve te svirale u orkestru, kao i pjevale u zboru.

Stoga hvala Glazbenoj školi Bol što je uopće pružila priliku mojoj, ali i drugoj djeci, glazbenu naobrazbu te srdačno preporučujem svima koji imalo dvoje: upisati djecu ili ne? Učinite to, nećete požaliti!

Vicko Novak, prof.
Mojim dolaskom otvorila se mogućnost upisa djece zainteresirane za učenje gitare. Odaziv je bio veoma dobar i djeca su s veseljem dolazila na nastavu te su bili vrlo vrijedna i radna. Te sam godine tri učenika poveo na natjecanje „Daleki akordi“ održano u Makarskoj (Danijelu Matulić, Maru Okmažić i Zrinku Eterović). Ovo naročito spominjem jer je rijetkost da se učenike prvog razreda vodi na natjecanje, ali djeca su bila vrijedna i nadarena te su svi u toj dobi dobili nagrade.
Nažalost, iduće školske godine morao sam otići na drugu dužnost što i danas žalim što nisam nastavio raditi s tako divnom djecom.

Valentina Eterović, Jurina mama
Gospođa Jadranka Nejašmić uvijek je bila na raspolaganju, stalno u toku i s velikim entuzijazmom pokušavala djeci pružiti i omogućiti sve što je mogla kako se ne bi osjećala zakinuti ni s čim pred svojim kolegama i vršnjacima iz drugih glazbenih škola. Tako se u više navrata organizirano odlazilo na kazališne predstave u HNK u Splitu gdje su djeca uživala u baletnom programu ili najljepšim arijama iz najpoznatijih opera. Uz razna druženja, organizirane koncerte, i u Bolu, Postirima i Supetru i u matičnoj školi u Splitu, djeca su rasla u mlade buduće glazbenike, otvarali su im se vidici, postajala su bogatija za nova iskustva i stjecala tako vrijedno samopoštovanje. Svaki organizirani koncert (božićni, uskrsni, pod maskama, svečani, završni), i još mnogo njih, nikada nikoga nije ostavio ravnodušnim.

Mirjana Soljačić, studentica psihologije
Glazbena škola otvorila mi je mnoga vrata, a prva od njih bilo je sviranje u crkvi.
Na to sam gledala kao na spajanje dvaju važnih aspekata u svom životu, na logičan nastavak glazbene naobrazbe, kao i na dobar doprinos zajednici u kojoj živim i odrastam. Početak sviranja na jutarnjoj nedjeljnoj misi i vođenje zbora nisu bili nimalo laki zadatci. Lagala bih kad bih rekla da nisam razmišljala o odustajanju, vođena željom za životom jednog djeteta koje još nije sa svih strana rastrgano obvezama. Međutim, s vremenom sam primijetila promjene na sebi, postala sam samopouzdanija i svjesnija svojih glazbenih sposobnosti. Počela sam uviđati važnost sviranja na misnim slavljima, ne samo zbog sebe, nego i zbog drugih vjernika kojima je moje sviranje i pjevanje značilo, mijenjalo raspoloženje, povezivalo ih s Bogom. Bila sam neizmjerno sretna da radim promjenu – netko će reći malu – ali meni najveću na svijetu. Osoba zbog koje sam najviše ustrajala dalje u sviranju bio je moj pokojni nono Dinko koji me nakon svake nedjeljne mise dočekivao ispred župne crkve zagrljajem punim ponosa, čak i kad nisam briljirala.

Sljedeći veliki korak bio je priključivanje velikomu župnom zboru. Ministrirajući na oltaru, uvijek sam se divila raskošnom pjevanju te sam jedva čekala svojim glasom tome pridonijeti. Marijana i ja vrlo smo se brzo uklopile u zbor te uskoro preuzele njegovo vodstvo. To su bile četiri predivne godine u kojima sam mnogo naučila, okružena predivnim i talentiranim ženama. Veliku podršku i pomoć pružali su nam Vinko i padre Damir koji su uvijek bili tu za nas, kad je trebalo i kad nije, preuzevši uloge najboljih prijatelja, mentora, braće, očeva.

Ništa od toga ne bi bilo moguće bez glazbene škole. Tamo sam naučila važnost svakidašnjeg rada, discipline, i na kraju krajeva, same glazbe koja je postala neizostavan dio mog života. Glazbena škola i šest godina provedenih u njoj usmjerile su moj život te me izgradili, a svojim prvim ljubavima – klaviru i velikomu župnom zboru – i dalje se uvijek rado vraćam.

Franka Cvitanić, studentica geodezije
Starije učenice iz Glazbene škole: Marijana Arbunić i Mirjana Soljačić, uz natjecanja i koncerte u sklopu nastave, svirale su i u župnoj crkvi u Bolu čiji sam zbor pohađala. Na njihov upit i moju želju uključili su me u misno sviranje već s jedanaest godina. Do srednjoškolskog uzrasta one su mi bile mentori zbog kojih sam uspješno samostalno preuzela vođenje zbora u tijeku nedjeljnih misa i ostalih crkvenih obreda u Bolu.

Marina Lalić, studentica
Zahvaljujući glazbenoj školi, ostvarila sam temelje za sviranje bilo kojeg instrumenta. Svirala sam mandolinu u mandolinskom orkestru. Nakon završetka glazbene škole počela sam svirati u crkvi gdje sam doživjela neopisivo sretne trenutke.
Zbog toga ću vječno biti zahvalna glazbenoj školi i profesorima što su mi prenijeli znanje i iskustva koja se ne mogu lako zaboraviti, ne samo o glazbi nego i o životu.

Vojka Katić, zborašica
Kad non je jȍš kakȍ dītȅ duõšo nȁš sadãšnji maȅstro Vĩnko, ȕvik nos je pȕno poštovô i u svȅmu bî pri rūcȉ, a tãko je i do danãšnjega dôna. Vuôn non je bî zvīzdȁ „vodilja“ kojȁ i danȁs priko svojĩh nãsljednicih vȍdi nȁš zbôr.
Ol kal je duõšla u Buôl glȁzbena skȕla, u crĩkvu je svȅ žȉvnulo, svȅ postãlo veselȉje. Svȉ kojî su prî svīrãli su ȕmarli. Da nīsȕ duõšli mlõdi, bîle bi sômo mõle mȉse, bȅz pȉsmie. Nadãsve trĩbomo naglōsȉt, ča sôn vȅć rȅkla, da nõs stõre ȕvik pȕno poštĩvodu, a tȍ je, na žãluost, u danãšnje vrîme pȕno rîtko. Vrĩdidu svȅ pȍhvale, nekȁ takȍve ostãnu i dãje i nȉkad se za tȍ niẽćedu pokãjot.
Jõ ȉmom bȁrzo osandesiẽt gȍdišć, pȕno njin fōlȁ!

Padre Ivo
Zahvaljujući ovoj školi, cijela plejada sviračica i svirača svojim je sviranjem i pjevanjem obogatila naša liturgijska slavlja. U crkvi su svirali sa zanosom i velikim uspjehom: Vinko Karmelić, Ivana Buljan, Marija Okić, Mia Dubravčić, Mirjana Soljačić, Marijana Arbunić, Franka Cvitanić, Marina Lalić, Antonia Katić, Stela i Dora Marinković, Mia Pivčević i Lucija Ivičić. Već je u samostanskoj crkvi na orguljama počeo svirati i Mlado Karmelić.

Godinama se u samostanskoj crkvi održava završni godišnji koncert naše Glazbene škole. Kad sam se poslije dvanaest godina 2012. iz Dubrovnika vratio u Bol, upravo sviračice na crkvenim slavljima i pomlađeni zbor, a za Veliki tjedan mješoviti zbor, ono je najljepše što me je dočekalo (sve pod duhovnim vodstvom maestra Vinka Karmelića).

Zahvalni smo spomenutim orguljašicama i orguljašima, ponosimo se njima i željeli bismo da se i ubuduće još više djece uključi u glazbenu školu, a svojim predanim sviranjem i vođenjem crkvenog pjevanja neka budu radost i ponos naše župe i Bola.

Maja Novak, prof.
Kroz našu školu prošao je veliki broj djece, od kojih su neki danas uspješni mladi ljudi: psiholozi, arhitekti, pravnici, profesori, ekonomisti, liječnici… koji svatko na svom području doprinosi društvu. Neki studiraju i spremaju se to postati. Posebno sam ja ponosna, a i svi mi, našim Vinkom Karmelićem, jednim od mojih prvih učenika, danas profesorom teorijskih predmeta na Glazbenoj školi Pavla Markovca u Zagrebu. Njegove uspjehe, priznanja te domaće i inozemne nagrade u glazbeno-pedagoškoj i koncertnoj aktivnosti teško je ovdje nabrojiti. S radošću svi pratimo i iščekujemo svaki njegov novi uspjeh. Rad Vinka Karmelića krasi visoka glazbena profesionalnost, upornost i skromnost. Toplo se nadam da će netko od sadašnjih polaznika Bolske glazbene škole krenuti Vinkovim putem.

Mišljenje prof. Jakše Zlatara da ovakvu monografiju nema niti jedna glazbena škola kao ni jedna od četiri muzičke akademije u Hrvatskoj velika pohvala je knjizi.

Dušu su nam razgalili mladi bolski glazbenici Ema Tomić i Mlado Karmelić, a od vrhunskog muziciranja mladih virtuoza Tomislava Damjanovića, studenta diplomskog studija na Hochschule für Music Franz Liszt u Weimaru, dobitnika Rektorove nagrade zagrebačkog sveučilišta, te niza prvih i posebnih nagrada na domaćim i međunarodnim natjecanjima i Filipa Miškovića, studenta 1. godine Muzičke akademije u Zagrebu, dobitnika preko 40 prvih nagrada na gitarističkim natjecanjima u domovini i inozemstvu kao i pet Oskara znanja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, zastajao je dah. Župni zbor pod ravnanjem maestra Vinka Karmelića zaokružio je slavljenje knjige Bolskom kolendom.

U knjigu ‘Bolski glazbeni spomenar, 1996. – 2017.’ utkano je dvadeset godina moje bezuvjetne ljubavi prema svoj djeci koja su pohađala bolsku Glazbenu školu, svim profesorima koji su im prenijeli svoje znanje, suradnicima i dobrotvorima koji su na razne načine skrbili o radu Škole kao i dvije godine sakupljanja, odabira, unošenja i sistematiziranja građe.
Posvetila sam je mojima najmilijima: Boži, Neri, Petru i mom malom Karlu.
Kad se rodila ideja za pisanjem knjige, dileme tko će je dizajnirati nije bilo. Nera je s radošću prihvatila, stručno grafički oblikovala i bogato opremila. Zahvalan sam joj na zajedničkom stvaranju.

Hvala svima koji su svojim pisanim osvrtom i fotografijama obogatili knjigu, suradnicima u istraživanju bolske glazbene povijesti, nadasve padru Ivi Plenkoviću i gospodinu Ivanu Armandi, gospođi Katarini Drpić na akcentuaciji teksta, Mariji Tomaš na pripremi fotodokumentacije. Hvala Općini Bol na financijskoj potpori.

Hvala svima koji su doprinijeli stvaranju i radu Glazbene škole Josipa Hatzea Područne osnovne glazbene škole ‘Bol’.
Posebno hvala bivšem ravnatelju Glazbene škole Josipa Hatzea Gordanu Sladoljevu, velikom vizionaru i vrhunskom pedagogu, na prihvaćanju prijedloga i utemeljenju Škole, svim profesorima koji su utkali svoje znanje i glazbene vještine u naobrazbu naše djece, nadasve Maji Novak, prof. solfeggia, čvrstom stupu našega glazbenog hrama, na kontinuiranome savjesnom i stručnom radu tijekom gotovo svih godina postojanja Škole, Općini Bol na potpori koja je dragocjena za kvalitetno odvijanje nastave, opstanak i rad Škole, svim učenicima koji su nam darovali obilje glazbene radosti, nadasve onima koji su svojim sviranjem i vođenjem crkvenog zbora obogatili bogoslužje u našim crkvama. Oni su najdragocjeniji doprinos Škole zajednici, dovoljno velik i dostatan za opravdanost njezina utemeljenja.

Plan je načelnika Školu trajno smjestiti u Dom kulture nakon uređenja tavana. Prijedlog treba dobro razmotriti, postoji i bolje rješenje.

Bez obzira gdje će novi bolski hram glazbene umjetnosti biti konačno smješten, neka novim generacijama nadarene djece bude vrelo zvonke radosti. Neka ga osim klavirskih ispune zvuci i drugih instrumenata, a djece neka je uvijek dostatno za cijeli orkestar. Neka „biserna ogrlica“ koju nižu vrijedni crkveni orguljaši i zborovođe sjaji sve jačim sjajem, a naše svete mise budu još svečanije. Neka u vremenu poljuljanih kriterija bude oaza visokih estetskih, obrazovnih i moralnih vrijednosti, uzor i izvor stručnog usvajanja glazbenih znanja i vještina. Neka je rasadnik profesionalnih glazbenika koji će u njemu naći svoj cjeloživotni posao gradeći i stvarajući humanije društvo i doprinoseći kulturnomu, odgojnom i duhovnom napretku našeg Bola.

Knjigu su na dar dobili svi učenici, profesori i dobrotvori Glazbene škole Josipa Hatzea Split Područne glazbene škole Bol, suradnici na knjizi kao i svi bolski glazbenici, amateri i profesionalci.

 

Jadranka Nejašmić: Bolski glazbeni spomenar, 1996. – 2017.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *