Duško Čikara
ČINJENICE O IZGRADNJI PALOCA
Prema stilskim karakteristikama kasnobaroknog klasicizma, palača potječe s kraja 18. ili početka 19. stoljeća.
Djelomično nasute zidine nedovršene bolske palače, građene tesanim blokovima lokalnog kamena, veličinom, skladnim proporcijama, artikulacijom pročelja i složenim rasporedom prostorija izdvajaju se iz primjera bračke povijesne stambene arhitekture. Masivna dvokatnica zamišljena je sa stambenim potkrovljem ispod četverostrešnoga krovišta.
Vibrantna pročelja raščlanjena su jednostavnim bijelim horizontalnim trakama ispod velikih prozorskih okvira: pet je prozora na južnom glavnom pročelju na kojem se ističe polukružni portal, dok bočna pročelja imaju nizove s po tri prozora. Jednostavni bočni ulazi i prozori manjeg formata indicija su gospodarske namjene etaže.
Začeci masivnih pregradnih zidova omogućuju detekciju zrcalnog rasporeda, koji uvelike podsjeća na rješenje Palladijeve vile Chiericati. Namijenjen za reprezentativno, ali i maksimalno funkcionalno stanovanje prema potrebama novog doba, predstavlja najvrjednije arhitektonsko dostignuće ove građanske palače.
Sudeći prema lokalnim povijesnim izvorima, naručitelji gradnje palače su iz roda Hranotića koji su uz obitelj Nikolorić bili najznačajniji bolski brodari druge polovice 18. stoljeća. Smrt dvojice braće Hranotića kao i poslijeratne neprilike dovele su do prekida izgradnje palače.
Slijedom okolnosti, unutar nedovršene palače sačuvala se skromnije oblikovana i nedvojbeno starija katnica s odlikama otočnoga pučkog graditeljstva poput gospodarskog prizemlja, vanjskoga kamenog stubišta, jednostavnih okvira otvora i razvedenoga krovišta pokrivenoga kamenim pločama nad kuhinjom u potkrovlju.
Rušenje starije kuće vjerojatno je trebalo uslijediti tek pri podizanju masivnih pregradnih zidova palače.
Scenu posvećujemo Rajku i Jošku Šćepanoviću
Glumci:
Morko Sila: Vinko Marinković Bumba
Popi: Vinko Marinković Vragić, Pravdan Katić i Vlado Karninčić
Kapitoni: Siniša Soljačić, Ante Lalić i Vedran Krunić
Kapitonske žene Španjuolke: Nikolina Brkić, Zdravka Koljatić i Linda Marinković
Dica: Ariana Marinković, Mariela i Tonka Koljatić
Šindik: Mate Petrić
Morkovi prijateji Dubrovčani: Rade Jerčić i Vicko Šćepanović
Zidori: Jurko i Rudolfo Marinelić i Vinko Klarić
Tovor Puli
Snimatelj dronom: Frane Marinković
Frizure: Štefica Ćurin
Šminka: Kate Pavišić
Šivanje: Mirjana Bižaca
Scenaristica i kostimografkinja: Jadranka Nejašmić
Direktor fotografije: Šime Strikoman, h.f.s.
Asistenti: Božo Nejašmić, dr. sc. Vjekoslav Koljatić i Ana Rašperger
Sponzori: Općina Bol – Hrvatska čitaonica, Ljekarna Škoko, Frane Marinković, restoran Argento, Nikolina Brkić i frizerski salon Štefa.
Zahvaljujemo:
Rajku Viličiću na dopuštenju snimanja u Palocu, Mirku Periću, direktoru, Jozi Bošnjaku, Tinu Martiniću i Siniši Babiću, komunalcima u komunalnom poduzeću Grabov rat na čišćenju Paloca, Frani Marinkoviću na snimanju dronom, Jakovu Karmeliću na stručnom savjetu i brojnim fotografijama, dr.sc. Josipu Vrandečiću, Vanji Kukec, Petri Blažević, kustosici Pomorskog muzeja u Splitu, Sanji Ivančić, kustosici Etnografskog muzeja u Splitu, Andreji Matoković, kustosici Zavičajnog muzeja otoka Brača na stručnom savjetu, Štefici Ćurin na oblikovanju perika i izradi frizura, Nikolini Brkić na korištenju apartmana, restoranu Argento na prehrani, Ljekarni Škoko na plaćenim troškovima šivanja kostima, Kati Pavišić na šminkanju, Nikici Trutaniću na preuzimanju i slanju kostima iz Zagreba, Kosti Vukota na kontaktu s ravnateljem Folklornog ansamla Linđo, slanju kostima iz Dubrovnika i vraćanju natrag, Vicku Šćepanoviću i Jošku Gospodnetiću na prijevozu rekvizite u Paloc i vraćanju vlasnicima, Ani Rašperger na darovanim cvitima, pomoći pri uređenju Paloca i asistenciji pri snimanju, Katici Pavišić na pomoći pri uređenju Paloca,Vini Cvitanić na darovanim bruštulonim miendulima, Vladimiri Pavletić na dopuštenju snimanja u dvorištu, Deani Marinković na uređenju dvorišta, hotelu Kaštil na korištenju prostora, Nikši Petriću na asistenciji u hotelu, Nikici Bodloviću na skidanju vrata s Paloca, Bartulu Bakuliću, ravnatelji OŠ Bol, na dopuštanju izostanka s nastave profesorici i djeci, Ivici Vlahoviću na brojnim prijevozima platna i kostima iz Postira i natrag, Boži Nejašmiću na izradi skele, darovanom vinu i asistenciji tijekom pripreme scene;
na posudbi:
dva folklorna odijela – Vlahu Kljunku, ravnatelju i Tajani Kero, garderobijerki Folklornog ansambla Linđo, šešira, berete, mudonti i bagulina – intendantu Srećku Šestanu i garderobijerki Zdravki Drlje iz HNK Split, tovara i samora – radi Jerčiću, stolica, stola – Ankici Buvinić, reverende – don Juri Martiniću, župniku u Postirima i don Ivici Huljevu, župniku u Pučišćima, berete krože – don Stanku Jerčiću, župniku u Jelsi, i Heleni Valerijev iz Ložišća, dolamice – Ani Tomšić iz Supetra, Vedranu Bezmalinoviću iz Novoga Sela i Miljenku Kruniću, košulje – Diani Marinković, kapetanske kape – Aljoši Jurasu, mizariule – Vicku Šćepanoviću, Lovri Karmeliću, Mati Petriću i Željani Cvitanić, kartola, damijona, polivači i miha – Ivici Cvitoviću, solmi – Vini Cvitanić, bačvi – Jaki vino, sablje – Franki Marinković, cipela, kamižota, hlača, košulja i sokolaških maja – Leni Ščepanović, Desanki Brizić, Ani Rašperger, Anđelki Marinković i Vedranu Koljatiću, dijelova nošnje – FD Krejonca, marame i nakita – Mariji Vrca, tabakiere, škrinje, sekstanta i kanočola – Siniši Soljačiću, lula, košulje i manžeta – Damiru Dubravčiću, facoletima i metvice – Desanki Brizić, haljine, velete, šala i rukavica – Perici Bošković, bićerina – Mariji Tomaš iz Novoga Sela, bocunića, tacne i pjata od latie – Dušanki Marinković, varše – Goranu Bakoviću iz Murvice, mriže – Tonču Jakšiću Popiću, tronošca, trapulie i damijonicie – Boži Nejašmiću, kamižota – Ivici Ščepanoviću Trutu, košulje i manžeta – Ivici Briziću Muću, cvića u pitarima – konobi Mlin i Vini Cvitanić, stalka za cvijeće – Kseniji Bodlović, haljinica – Slavici Bošnjak, Lindi Marinković i Ivani Okmažić, cipelica – Nikolini Akrap, nakita – Lindi Marinković i Tonkici Trutanić, bićerina, odijela, košulje, naočala, džepnog sata i dugaških mudonti – Fanici Katić, džepnom satu i šalu – Mirej Kale, šudarića – Tihi Pavišiću, pota – Jasenki Milosavljević i Antoniji Kukoč, čvira, drvenih skala i zidarskog alata – Vinku Marinkoviću Bumbi, zidarskog alata – Jurku Marineliću, kapi francuzici – Stjepanu Domiću iz Ložišća, kombola – Seki Šćepanović, tri para hlača, tri prsluka i dvije kape, iako uz naplatu, – intendantici Dubravki Vrgoč i garderobijerki Maji Bilić Prcić iz HNK Zagreb, Zorki Martinić iz Pučišća, Meri Biliš, Peri Banu iz Novoga Sela, Mariji (mlađoj), Juri Tomašu Nikši Hržić, iz Ložišćana, dr. Željki Barbić – Peronja, Tomi Deškoviću i Mirku Radiću na posredništvu s vlasnicima posuđenih predmeta,
molitvenici su pok. padre Bepija Karninčića (fundus knjižnice), rečina za kapetana (pok. Mihovila Mijota Macanovića), bebe, jantarna ogrlica, prsten i naušnice, šal, prsluk i košulja su Jadranke Nejašmić.
Štorija
Jemo kuća danas jedna u Buol, ona se zove Paloc, Paloc – u njuoj je kuća drugo. A ova kuća velo, tuo je bila ugrojena za šiest braćie, Vukovići su se zvoli. A kuća unutra je bila jelnega nevuojnega čovika, Morko mu je bilo ime, a zvoli su ga – bi je onako grintov, grintov i prilišno je bi sardit, bilo mu je ime Morko, a zvoli su ga Morko Sila.
I muoj Morko – ćapali su ga ovi Vukovići, jemali su ništo vartla svuoga okolo njegovie kućie. I govoridu:
Doj, Morko, govoridu, prodoj ovo tvuoga i prodoj kuću, a da mi učinimo ovuod kuću.
A vuon da nieće! A vuon da nieće!
A oni kozali: Po plotit ćemo ti.
Tri su bili brata kapitona, a tri su bila popa, tri pomuorska kapitona. I Morko da nieće. I oni tako š njin na lipe, e, ma potla ni bilo čo, nego je vajalo na silu, tako da su oni išli u komunu kol šindika. Ti šindik je bi Vužio, kako da bismo danas kozali načielnik.
I šindik pozove Morka:
Čuješ, Morko, dohodili su mi Vukovići, pust in ono, po kal ti oće judi plotit.
E, ne pušćon jo to, mogu oni grodit di kuću na drugo misto! – ne do Morko nikako, ne do Morko nikako.
I jedoput, jemo veli piergul ovi Vužio i fumo čibuk, lulu, onu tursku, i Morko bi se javijo, nedijon, poklin se dospila funcijun u crikvu, i govori:
Čuješ, kože ti, Morko jesi ti, kože, uriedi onu stvor sa Vukovićiman?
A vuon odizdola njemu kože:
Ča se to tebe tiče? Ča se to tebe tiče?
A tuo ni bilo lako reč u ono doba jelnemu šindiku: Ča se to tebe tiče. A vuon govori:
Kako ti to odgovoroš, govori, jelnemu šindiku! Znoš da ti moje pero nadaleko dosimje.
A vuon govori:
Tvoje pero na daleko, a moja puška još i daje, do u tebe na polžuor.
E, kal je to vuon reko, vej ni bilo kul-kamo, to je vuon puno reko i pripuno, i olma je šindik pozvo bandure, koji su bili u Nerežišća, da se Morkota arešto. Ma Morko je to nikako dozno, i Morko biž ća iz Bola. A di je išo, u Dubrovačku Republiku. Opeta govorin, onda je bilo ako si čo učini u misto, onda si se ti priboci vonka za godišće don i moreš se opet vrotit.
I vuon se priboci tamo, a oni počieli grodit ovamo kuću, opasali kuću Morkota, iskopali fundamiente, i oni to počieli tuote grodit. Doveli meštre, i tuo je još danas ta kuća tuote.
E, ma Morkota avizali iz Bola njegovi prijateji, svuojta, da se grodi, tako i tako. I Morko jelnu nuoć tamo skupi nike jude u Dubruovnik i eto ti ga, evo ti ga jelnu nuoć sa nikuon brodicuon, s nikin brodićien, i duošo ti ovamo povar kovienta u Buol na Martinicu i iskarcali se. Doni Morko četiri barila proha (tuo se u pismima govori dvo barila proha inglieškoga). Tako ti barili, koliko je tuo, koliko je kili bilo, ne znon, svakako, doni vuon četiri barila proha i da će vuon lagumat njegovu kuću, di su Vukovići ugrodili svuoj novi duom. I oni iskopali, pol tri kantuna, iskopali po jelnu bužu i kopali četvartu i stavili oni proh, da će tuo oni užgat – evo ti olnikuda nikuor duošo i zateko hi i ni bilo kul-kamo, vajalo uteć ća, ostavit sve tuo. I ovega puta in ni uspilo izlagumat. I tu je do danas ostalo tako, ostala ta kuća tako, oni su malo bili brenzali s otin. I onda Morko ča je duošo dobije ol vlosti drugu kaznu, da se opeta ne smi za dvo godišća pokozat u Buol. I tako je tuo bilo.
Kal je bilo potla, e ništa, dokle će vuon bit tamo, oni su ugrodili zide. Tri su brata bili popa, a tri kapitona koji su bili oženjeni sa tri sestre Španjuolke. – kal ova tri kapitona išli po darvenariju, po griede i kamparjune, sve, išli u Mletke, Veneciju, da ćedu tamo ukarcat. Odovuode se digli, svaki je imo svuoj brud, nave su se zvole, nave, imali su svoje mornore, i oni su išli iz Bola prema Veneciji po lenjon za pokrit ovu kuću. A još Morkotova kuća unutra – da kal se ova pokrije, da ćedu onu raskopat i izvuć je kroz vrota vonka, u kamienje. Kal tamo hi ćapalo vonka nevrime, neviera, potopili se i kapitoni i brodi i mornori, ni se nikal nošla nonki, ča se ono reče, jelno daska ol broda. I tuo se tumačilo, i do danas se tumači da je tuo kazna Božjo – da se tuo temu čoviku siromahu išlo tuo vaziest. I da je tuo tako stalo i tega roda je nestalo. Vej se ni moglo pokrit – ova tri kapitona su se potopili, ki su bili oženjeni, imali su ništo fameje, ženske dicie i ovako, muškega roda ni bilo. Ova tri popa opeta nisu bili ženjeni, ni ni po njima. I tuo se govori da je tuo zaradi tega se oti ruod uništi i jerbo su bili nejudi. A onda se Morko potla vroti ovamo, potla vroti ovamo – i njega i njegova roda nestalo.
Ta se kuća danas ugrojena nahodi u Buol, koja je danas Tonicie Viličić Šaltura, ma ni somo njegova.
Tuo je Paloc – Kuća u kući!
