Knjiga Volim Bol – Bolske striške je upravo takva kakvu smo dugo priželjkivali, kakva je nedostajala u zavičajnoj zbirci naše knjižnice, koja sadrži vrlo bogatu tiskanu građu o bolskoj povijest, kulturnoj i prirodnoj baštini. Autor knjige je Boljanin dr. sc. Jakov Karmelić, koji je još u ranoj mladosti fizički odselio iz rodnoga mjesta, ali duhom i dušom nikada.
Motiviran zainteresiranošću Boljana i bolskih gostiju za njegova popularna predavanja tijekom ljeta, na temu kulturne baštine pod nazivom Bolske striške, prionuo je temeljitom istraživanju bolske povijesti i kulture i tako nam je podario ovu reprezentativnu knjigu s 452 stranice, bogato opremljenu s gotovo 500 fotografija. To je četvrta knjiga u četiri godine u nakladi bolske knjižnice Hrvatska čitaonica koje su itekako obogatile našu zavičajnu zbirku. Prvoj, o bolskom velikanu duha Franu Radiću, urednici su Jakov Karmelić i Jadranka Nejašmić, ravnateljica knjižnice.
Neka je blagoslovjen ovi gruozd, u kojemu su u zbijenin zarnima skupjene sve tvoje težoške muke i rabote na luozju…
Neka su blagoslovjene tvoje težoške ruke i pukline na njima!
Jakov svoju knjigu započinje riječima blagoslova plodovima očevih težaških ruku, blagoslova tim rukama rabotuon veluon pritrujenima. Osjećamo njegovu duboku zahvalnost ocu za sav trud i znoj, muku i nevoju, ali i za veselu jematvu i velu introdu stivonu u konobu, ol koje su dobro živili cilo godišće.
Nije otac njemu o tome govorio, jer se priče znojen natopljene nisu dici projale nego fjabe i gočice o vilima, viščunima i macičima. Moli Jaki nosi je ocu broznin s obidon na luozje kad bi kopo i pukline na rukima urizole su se kako friži na njegovemu sarcu, duboko cili život. Ćutit će vuon svuoga oca dokle guod bude rieso prutić iz onie storie lozie i na njemu molo čehuja sa dvo, tri zarna gruzja. A kad tega već ne bude, ostat ćedu pristave koje si ti uskopovo, i kad njih već ne bude, ostat ćedu gomile koje si ti ugrodi duokle si tribi savuru. A kad nestanu gomile, ostat ćedu maškin, matika i mašur nindir duboko u zemju, koja hi je progucala jedno jutro kad je bi povodanj i kad se je profundalo Podborje, tvoje zonje luozje ča si ga sodi da te hroni duokle budeš stor i živ, piše Jaki u posveti ocu.
Ostavit koje zarno na lozi za siromahe i tice nebeske, uči ga je tata, dilit s drugima i kad rodi i kad ne rodi, ne somo kal je obilato, kad prihito nego od molega dila, ima li ljepšeg i dragocjenijeg savjeta svome djetetu?
Uvik si virovola u svoje parste, ruke, tilo, noge, glos…Gledo son te kako u isto vrime kuhoš, pereš robu, imbazdoješ i pivoš…sa viklerima na glovi. Govorila si: ‘I da imon još dvi ruke, uvik bi imala čo činit’.
Jaki se po svemu uvargo na mamu, sjećam se pričao mi je kako mu se termin sudjelovanja na okruglom stolu na jednoj konferenciji u Opatiji preklapao s terminom video online sastanka pomorskih ambasadora svjetske pomorske organizacije u Londonu. On se snašao pa je u konferencijskoj dvorani pronašao mjesto u kutu s lijepom pozadinom i uključio se u raspravu, a čim je isključio kameru zgodna ministrica pomorstva već ga je nestrpljivo čekala za srdačan zagrljaj. Jaki ne dangubi, zato je njegov rad plodonosan.
Sa 80 godišć počiela si cartot jer, kako si rekla: ‘Tek sada son odahnula i imon vrimena za sebe’…Nojveće si cartola jelnega molega mrova koji nosi na škinu veli list.
Ti vridni mrovi timbrali su Jakijevo sarce, udrili fundamiente njegovemu živjenju. Ali ne somo njemu nego i ovemu mistu. Jer sve lipo čime se i danas hvolimo, ča naše misto čini posebnim, po i ova kuća u kojoj smo večeras, ugrodile su i stvorile vridne ruke naših storih.
Jaki im se odužio ovom knjigom, a nos je ti usvistit koliko non vrididu ta pasona vrimena i ta pasona brimena.
I kad sve prođe, i generacija generaciju smijeni, kao zlatna nit povlači se usmena ili pisana poruka predaka, poruka životnog iskustva, običaja i domaćih svetinja. Uz nju nismo sami, uz nju smo za pregršt saznanja bogatiji i za zraku sunca sretniji.
(V. Vodanović Kukec: Brački testament)
Jaki nam u knjizi donosi niz zanimljivih i vrijednih podataka koje je prikupio iz raznih izvora koristeći se već objavljenim radovima o Bolu i otoku Braču, privatnom arhivom i arhivskom dokumentacijom zavičajne zbirke bolske knjižnice, digitaliziranom građom iz arhiva u Splitu, Zadru i Trstu, te kazivanjima brojnih Boljana, a napose arheologinje Vanje Kukec. Pjesmu Ostani mi zbogom moj Bolu gizdavi poslao je pok. Aleksandar Kukec Jakiju u zadnjem mailu neposredno prije smrti. Mnogi podaci bit će prvi put objavljeni.
Posebna vrijednost ove knjige su brojni arhaizmi, bolske riči odavno zaboravljene i one koje još rijetki Boljani koriste. To je jazik njegovega ditinstva, nesasušeno pupkovna od njegovega sarca do Bola koju je nosi sa sobon po cilemu svitu, kako oni škapulor ča mu ga je mama ušila u rub jaketie kada je išo u daleki svit. Dragocjeno je to jezično blago, jer nam je riznica sve siromašnija. Vjerujem da će obogatiti i Lovrin bolski rječnik koji će s Božjom pomoći jednom biti objavljen.
Izvor mnogim arhaizmima su dokumenti općinskog proračuna s početka 20. stoljeća. Sačuvao ih je pok. Božidar Jakšić noseći ih godinama, svake jeseni sa sobom u Varaždin i vraćajući ih svakog proljeća u Bol, da bi ih neposredno pred smrt donio u knjižnicu i predao mi ih na daljnju skrb. Spakirala sam ih u ovećoj kutiji protekle zime i poslala Jakiju u Rijeku, uvjerena da se njihovoj temeljitoj obradi nitko ne bi toliko savjesno i studiozno posvetio kao on.
Poslao mi je poruku:
Ovi dokumenti su škrinja s blagom. Iza svake stavke u proračunu nečija je sudbina, život, tradicija, shvatio sam da sramotno malo znam o povijesti svojega rodnog mjesta…
Osim što je prikupio i sistematizirao izuzetno vrijednu građu o bolskom prirodnom i kulturnom krajoliku te povijesnoj, kulturnoj i graditeljskoj baštini, osobno sam ga poticala i prikupljanje građe o znamenitim Boljanima i bolskim obiteljima koje je već prekrio veo zaborava, a njihovom naslijeđu još uvijek se divimo. Među njima su obitelji Radić, Hranotć, Nikolorić i Vusio. Mnogi su za svoje zasluge dobili plemićke titule kao stara bosanska obitelj Babić za čije vojne zasluge je Mletačka Republika dodijelila poseban vez na venecijanskoj rivi, odmah pored Duždeve palače, za brodove s Brača i Hvara. Plemićka je bila i obitelj Vusio s mnogim uglednim pojedincima.
Kapetanska obitelj Nikolorić predstavlja bastion bolskog pomorstva i trgovine. O njihovim intrigama s blatačkim svećenicima mogao bi se napisati sjajni triler ili snimiti vrhunski film.
Osvijetljen je rad i djelovanje mnogim uglednih Boljana: dobrotvora, svećenika, književnika, glazbenika, znanstvenika, inovatora, masona, inkvizitora, ali izdvojit ću Pjera Breškovića, dr. prava, koji nije ostao zapamćen u hrvatskoj književnosti po tome što je preveo cijelu Danteovu Božanstvenu komediju, skoro cijeli Petrarkin Kanconier, Baudleirov ciklus Cvijeće zla i još mnoge svjetske pjesnike, jer svoje prijevode nikada nije objavio, već po zanosnoj ljubavi s velikom hrvatskom poetesom Vesnom Parun.
Nazočna sam bila na pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva 1995. godine u Selcima kada je ovjenčana maslinovim vijencem. Tom prilikom je rekla: Brač je desetljećima bio tabu mog života, od moje šesnaeste do sedamdeset i četvrte godine. Stoga ću vam kazivati pjesmu koja je prevedena na sve svjetske jezike, a začeta je na Braču: Ti koja imaš nevinije ruke.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš nevinije ruke od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.
Zatim je upitala zna li netko iz kojeg je bio mjesta njezin ljubljeni, a ja sam mojoj maloj Neri rekla: Viči, ljubav je Bol, a Bol je na Braču. Oduševljena, darovala joj je knjigu s posvetom.
Iz plejade znamenitih Boljana koji su zaslužili mjesto u knjizi izdvajam još samo dobrotvora i viteza Marka Radića koji je oporučno ostavio novce za izgradnju Utočišta za bolske siromahe, danas Dom za starije i nemoćne, i ujedno utemeljio nautičku zakladu za pomaganje đaka, u prvom redu bolskih, nautičkih škola.
Nakon više od 150 godina Bol je dobio još jednog viteza, našega Jakova Karmelića koji je za uspješno dugogodišnje vođenje pomorske agencije brodarske kompanije CMA CGM, kontinuiranu suradnju s Francuskim veleposlanstvom u Hrvatskoj i izuzetan životni put, dobio odličje Viteza Nacionalnog reda (Chevalier de l’Ordre National du Mérite) Francuske Republike, koje mu je 1. prosinca u Guvernerovoj palači u Rijeci uime predsjednika Republike Francuske svečano uručio Gaël Veyssière, francuski veleposlanik u Republici Hrvatskoj, rekavši između ostalog:
Ti si, dragi Jakove, osoba izuzetno predana drugima u prenošenju znanja, akademskog ili ljudskog, u velikoj tradiciji renesansnog humanizma koji zagovara erudiciju i stjecanje znanja, a u središte svojeg rada stavlja razvoj čovjeka. Ti si, jednako tako, utjelovljenje modernog humanizma, sa svojim idealističkim i optimističnim načinom razmišljanja, koji još uvijek stavlja čovjeka iznad svega…
Prof. Krešimir Okmažić, dugogodišnji je ravnatelj bolske srednje škole koji umirovljeničke dane obogaćuje istraživanjem arhiva tragajući za dokumentima o bolskom školstvu, pripremajući knjigu. Vrijedan materijal iz drugih područja kojeg bi usput otkrio proslijedio bi Jakovu i tako izuzetno obogatio njezin sadržaj. On se osvrnuo na cjelokupnu građu knjige.
O bogatoj bolskoj sakralnoj baštini puno je napisano, ali u nijednoj knjizi ne možemo naći na jednome mjestu toliko podataka o svakoj crkvi, kapelici, zvonima i procesijama.
Osvrt o toj vrlo značajnoj građi iznijela je povjesničarku umjetnosti prof. Sanju Nejašmić, koja je tijekom 24 godine rada u našoj gimnaziji, kao osviješteni čuvar i promotor baštine, nadasve bračke, stručno, pedagoški i s puno ljubavi educirala djecu o značaju njezinog očuvanja i revalorizacije.
Predstavljanje knjige viteza dr. sc. Jakova Karmelića: Volim Bol – Bolske striške završeno je parafrazirajući Nazora:
U prošlosti Bola nema senzacija, dramskih momenata, događaja za epske pjesme i tragedije, kob ljudska razmotava se i teče u njemu mirna i tiha, rijeka znoja, što teče vjekovima niz čelo čitavih pokoljenja, biva popita od nijeme zemlje, i nečujno nestaje. Krik gnjeva ori se nadaleko, uzdah trpljenja zamire bez jeke. Bolska povijest satkana je od onoga što ne kriči bojom i žamorom, što je tiho, neprestano i svakidašnje, dubok temelj i još dublji korijen zbivanja ljudskih. To je građa ove knjige!
Hvala svima bez čije financijske pomoći knjigu ne bi imali, a to su:
Općina Bol
Centar za kulturu općine Bol
Turistička zajednica općine Bol
Općinska knjižnica Hrvatska čitaonica
Bol Poljoprivredna zadruga
Autor
Hvala župnom zboru koji nam je uveličao ovo slavlje knjige.
Hvala stalnim dizajnericama: Ani Rašperger i Mirej Kale na dekoraciji prostora, suradnici Irmi Bezmalinović na svekolikoj pomoći i Ivani Bošković, ravnateljici Centra za kulturu na srdačnom ugošćavanju i pripremi prostora.
Hvala Anti Trutaniću, direktoru Turističke zajednice na sponzorstvu kanapea za domjenak,
Ani Rašperger na cvitima, Dini Dubravčić i Mirandi Karmelić na pašuratima, Vini Cvitanić na bruštulonin miendulima, Boži Nejašmiću na vinu i Stipi Karmeliću na travarici.
Svima hvala što su podijelili s nama radost predstavljanja knjige viteza dr. sc. Jakova Karmelića.
