U drugom tisućljeću pr. Krista indoeuropski su Iliri sa sjevera i sjeveroistoka Europe došli na Balkanski poluotok. Grčki pisac Apolodor zapisao je da je njihov praotac bio Illiros, sin kralja Kadma i njegove žene Harmonije. U 13. st. pr. Kr. zauzimali su čitavo jadransko primorje.
Jedno njegovo plemena – Delmati ili Dalmati, koje je dalo ime antičkoj rimskoj provinciji Dalmaciji, u povijesnom razdoblju brončanog i željeznog doba obitavalo je i na Braču.
Živjeli su u utvrđenim naseljima – gradinama na brdima, brežuljcima i gorskim hrbatima, uz izvore vode i rubove otočkih dolaca. Nastambe su gradili tehnikom suhozida, bile su pokrivene slamom ili blatom, možda i kamenim pločama, imele su samo jednu prostpriju s ognjištem. To su bile male okrugle i kvadratične kuće bez prozora, samo s vratima. Po uzoru na Grke, oko njih su gradili zidine od velikih kamenih blokova. Najbolje očuvana gradina je u Škripu. Jedna se nalazi na brdu Koštilo iznad Bola. Najviše ih ima oko Gornjega Humca.
Izvornih ilirskih pisanih dokumenata nema, ne znamo kako su sebe nazivali. Grci su nadjenuli naziv Iliri svim plemenima s kojima su se susreli od Albanije do Istre.
Nekoliko je osnovnih privrednih grana na kojima se zasnivao gospodarski život Ilira u prapovijesno doba. Među njima posebno je mjesto imala zemljoradnja. Osnovna je kultura bila pšenica, a onda ječam, proso i mahunarke, bob, grašak i leća. Za obrađivanje zemlje upotrebljavali su koštane motike (obično od jelenjeg roga). Ipak su bili izrazito stočarsko pleme. Njihovo ime delme znači na albanskom ovca. Bili su visoki, tamnokosi i tamnih očiju. Antički pisci ih spominju i kao iskusne pomorce, gusare, trgovce, ratnike i lovce.
Također su bili vješti u izradi zlatnog, srebrnog i brončanog nakita.
Od ukrasnih predmeta najznačajnije su fibule (kopče). Nosili su dijademe, ukrasne kopče, raskošne pektorale, prstenje, ukrasne igle, narukvice, ogrlice, najčešće napravljene od niza zrna jantara ili raznobojnog stakla, ali i od bronce.
Osim nakitom, tijela su urešavali raznobojnim šarama. Rado su se i tetovirali.
Narodna medicina, zasnovana na upotrebi ljekovitih biljaka, bila je kod Ilira jako razvijena. Osim te racionalne, na iskustvu zasnovane medicine, raširena je bila i magijska. Najpoznatija među ljekovitim biljkama bila je perunika, u antičko doba poznata pod imenom Iris Illyrica. Osušeni podanak perunike zacjeljuje čireve, uspavljuje, liječi glavobolju, a samljeveni pomiješan s medom izaziva pobačaj. Zbog ugodna mirisa služi i za pripravljanje raznih miomirisa. Prah irisa, pomiješan s nekim drugim tvarima, služio je za pripravljanje tableta koje su otmjene rimske gospođe nosile nanizane oko vrata kako bi prekrile neugodan zadah znoja. Osušeni podanak objesio bi se djeci oko vrata kad su im nicali zubići. Taj se običaj sačuvao u nekim našim krajevima sve do danas. Ona i danas ima svoja staništa oko Gornjega Humca.
Pokojnike su sahranjivali u zgrčenom položaju. Žene su se pokapale s nakitom, muškarci s oružjem. Grob je bio obilježen velikom gomilom kamenja, a njezina veličina svjedočila je o ugledu pokojnika. Svaki član zajednice bi na grob ostavio po jedan kamen. Na Braču su evidentirane 243 prapovijesne gomile. To su za Ilire bila pobožna, obredna mjesta na kojima su prinosili žrtve, održavali plemenske zborove, suđenja i vraćanja. Nisu podizali hramove svojim božanstvima.
Gomile su služile i kao osmatračnice okolnog prostora i kao zaklon od udara vjetra pastirima.
U blizini crkve sv. Mihovila nalazi se velika ilirska grobna gomila (promjer 25 m, visina 4.5 m) u kojoj su srednjovjekovni grobovi.
Crkva je izgrađena u 12. st. Unutar ozidanog dvorišta nalazi se srednjovjekovno groblje. Za suhozid oko groblja korišteno je kamenje s ilirske gomile.
Vjerovanje
Štovali su boga Sunca, kult zmije i mjeseca. Bog zla kod Delmata bio je crni nebeski zmaj. Vjerovali su da za vrijeme pomrčine proždire Sunce i Mjesec. Bojali su se pogledati u zvijezde da ne umru, a za vrijeme pomrčine padali su u kolektivni delirij udarajući u metalne kante, a mnogi bi počinili kolektivno samoubojstvo vjerujući u skori smak svijeta. Bojali su se zla pogleda koji je mogao ureknuti ili ubiti.
Odjeća
Žene: Tri standardna elementa: donja haljina (hiton) duga do stopala ili do ispod koljena, gornja haljina i ogrtač.
Donja haljina je imala duge rukave, nije se mnogo razlikovala od muške duge košulje. Ponekad se odijevala samo ta haljina, posebno djeca, ali se obično iznad odijevala još jedna bez rukava koja se na ramenima pričvršćivala kopčom. Ona bi se u struku potpasala, tako da je gornji dio padao preko pojasa. Taj dio bi se ponovo opasao.
Ogrtač s kapuljačom spominju antički pisci i nazivaju ga cucullus liburnicus.
Drugi tip haljine je u struku bio rezan tako da je gornji dio bio gladak, a donji naboran i zvonolik (nosile su ga rimske nimfe, sačuvan je kod Albanaca) .
Marama nije bila vezana, krajevi su slobodno padali, nosile su se i velike marame, kao plet, koje su pokrivale i leđa.
Nosile su i razne vrste kapa, odnosno marame koje su se vezivale oko glave, o njih su vješani razni brončani privjesci (apotropejsko značenje – zaštita od uroka).
Muškarci: košulja, haljina duga (hiton), rjeđe kratka, je slična rimskoj tunici, ali je imala široke rukave i bila je krojena u dva dijela, na ramenima pričvršćena s jednom ili dvjema kopče, obično u struku opasana, ali ponekad je slobodno padala – prototip dalmatike. Ponekad se nosio i ogrtač na desnom ramenu zakopčan fibulom.
Noge su bile gole ili su se nosile duge, pojasom vezane hlače, koje su se prema stopalu sužavale, ali su ih nosili jako rijetko. Opanke su bile napravljene od jednog komada kože koji se zavrnuo prema nozi i vezivao remenčićima, drugi tip je bio samo potplat i niz remenčića koji su se pričvršćivali za nogu. Kapa, stožasta, kožna ili vunena.
Zimska je odjeća bila vunena, ljetna platnena, boja prirodno bijela (pretpostavljamo).
Scena svakodnevnog života i običaja Ilira snimljena je na lokalitetu Lokve, pored dvije velike lokve od kojih je jedna služila za stočnu a druga za ljudsku upotrebu. Iz ove druge su stanovnici Humca sve do nedavna nosili vodu svojim kućama. Zadivljujuća je činjenica da su iz nje i Iliri uzimali pitku vodu. Vjekovi među stanovništvom povezani vodom!
Scena obreda i vjerovanja Ilira snimljena je na vrhu brda Brkata kod Gornjega Humca, na najvećoj ilirskoj gomili na Braču, opsega 160 m, a visine 8 m.
Ispod tie gomilie, judi moji, veliko je crikva sa zlotnin zvonon obišenin na zlotnuoj griedi.
I danas ga se može čut, virujete mi, zvoni da ga je milina slušot, kada rebatije čuje ga se sve do onega škoja.
Veleti pohlepnika tilo ga je ukrest, razgarčoli su kamienje, a ono se je vraćolo nose.
Sve ono ča bi oni po donu otkopali, duhovi pokuojnih bi noću zatarpali, sve tako doklen ne bi odustali.
Statisti su bili stanovnici Gornjega Humca u dobi od pet do sedamdesetpet godina.
Ivica Ščepanović, Dragan Vodanović, Siniša, Romana, Vid i Niko Lučić Lavčević, Vinka Dragičević, Vesna Brizić i Nives Brizić, Ivica Jurun, Lea Zebić (svi iz Gorenjaga Humca), Tea Bogunović i Frane Mladineo (iz Bola).
Uz ljude, na sceni bile su i životinje: stado ovaca, janjci, dvije koze, konj, pas i zec.
Izrada kostima: Mirjana Bižaca
Izrada nakita: Ivica Nižetić
Scenu i kostime osmislila: Jadranka Nejašmić
Snimio: Šime Strikoman
Dronom upravljao: Tino Pavišić
Zahvala na stručnim savjetima: dr. sc. Vedranu Barbariću i gosp. Damiru Kliškiću, ravnatelju Arheološkog muzeja u Splitu.
