Terra Croatica – Bročko blogo: Ilirsko razdoblje

Tromjesečno istraživanje sve dostupne literature,  kontakti s  dr. sc. Vedranom Barbarićem, s gosp. Damirom Kliškićem, ravnateljem Arheološkog muzeja u Splitu,  obilasci Arheološkog muzeja, prethodili su snimanju scene ilirskog razdoblja.

U drugom tisućljeću pr. Krista indoeuropski su Iliri sa sjevera i sjeveroistoka Europe došli na Balkanski poluotok.  Grčki pisac Apolodor zapisao je da je njihov praotac bio Illiros, sin kralja Kadma i njegove žene Harmonije. U 13. st. pr. Kr. zauzimali su čitavo jadransko primorje.
Jedno njegovo plemena – Delmati ili Dalmati, koje je dalo ime antičkoj rimskoj provinciji Dalmaciji, je u povijesnom razdoblju brončanog i željeznog doba obitavalo  je i na Braču.
Živjeli su u utvrđenim naseljima – gradinama na brdima, brežuljcima i gorskim hrbatima, uz izvore vode i rubove otočkih dolaca.

Nekoliko je osnovnih privrednih grana na kojima se zasnivao gospodarski život Ilira u prapovijesno doba. Među njima je posebno je mjesto imala zemljoradnja. Osnovna je kultura bila pšenica, a onda ječam, proso i mahunarke, bob, grašak i leća. Za obrađivanje zemlje upotrebljavali su koštane motike (obično od jelenjeg roga). Ipak su bili su izrazito stočarsko pleme. Njihovo ime delme znači na albanskom ovca. Antički pisci ih spominju i kao iskusne pomorce, gusare, trgovce i ratnike. Bili su i lovci.

Narodna medicina, zasnovana na upotrebi ljekovitih biljaka, bila je kod Ilira jako razvijena. Osim te racionalne, na iskustvu zasnovane medicine, raširena je bila i magijska. Najpoznatija među ljekovitim biljkama bila je perunika, u antičko doba poznata pod imenom Iris Illyrica. Osušeni podanak perunike zacjeljuje čireve, uspavljuje, liječi glavobolju, a samljeveni pomiješan s medom izaziva pobačaj. Zbog ugodna mirisa služi i za pripravljanje raznih miomirisa. Prah irisa, pomiješan s nekim drugim tvarima, služi za pripravljanje tableta koje otmjene rimske gospođe nose nanizane oko vrata kako bi prekrile neugodan zadah znoja. Osušeni podanak objesi se djeci oko vrata kad im niču zubići. Taj se običaj sačuvao u nekim našim krajevima sve do danas. Ona i danas ima svoja staništa oko Gornjega Humca.

Rado su se i tetovirali.

Pokojnike su sahranjivali u zgrčenom položaju. Žene su se pokapale s nakitom, muškarci s oružjem. Grob je bio obilježen velikom gomilom kamenja, a njezina veličina svjedočila je o ugledu pokojnika. Na Braču su evidentirane 243 prapovijesne gomile.

O ukrasnih predmeta što su ih nosili Iliri najznačajnije su fibule (kopče). Nosili su dijademe, ukrasne kopče, raskošne pektorale, prstenje, ukrasne igle, narukvice, ogrlice, najčešće napravljene od niza zrna jantara ili raznobojnog stakla, ali i od bronce. Ukrase su nosili žene i muškarci. Repliku nakita izradio je Ivica Nižetić.

Štovali su boga Sunca, kult zmije i mjeseca. Bog zla kod Delmata bio je crni nebeski zmaj. Vjerovali su da za vrijeme pomrčine proždire sunce i mjesec. Bojali su se pogledati u zvijezde, a za vrijeme pomrčine padali su u kolektivni delirij udarajući u metalne kante. Zao pogled kojim mogu ureknuti ili ubiti.

 

Odjeća

Žene: dugi hiton, platnena odjeća, haljina, za žene i muškarce, koji se poput košulje nosio na golom tijelu. Na ramenu je bio sašiven ili spojen kopčom. Dopirao je do koljena ili do zemlje. Preko hitona oblačili su se ogrtači.

Tri standardna elementa: donja haljina duga do stopala ili do ispod koljena, gornja haljina i ogrtač.

Donja haljina je ima duge rukave, a nije se mnogo razlikovala od muške duge košulje. Ponekad se odijevala samo ta haljina, posebno djeca, ali se obično iznad odijevala još jedna haljina bez rukava koja se na ramenima pričvršćivala kopčom. Ta se haljina u struku potpasala, tako da je gornji dio padao preko pojasa. Taj dio se ponovo opasao pojasom.

Ogrtač je s kapuljačom, spominju ga antički pisci, nazivaju ga cucullus liburnicus.

Drugi tip haljine je u struku bio rezan tako da je gornji dio bio gladak, a donji naboran i zvonolik (nose rimske nimfe, sačuvan kod Albanaca) .

Marama nije bila vezana, krajevi su slobodno padali,

nosile su se i velike marame, kao plet, koje su pokrivale i leđa.

Nosile su i razne vrste kapa, odnosno marame koje su se vezivale oko glave, o njih su vješani razni brončani privjesci (apotropejsko značenje – zaštita od uroka).

Muškarci: košulja, haljina duga (rjeđe kratka) je slična rimskoj tunici, ali ima široke rukave i krojena je u dva dijela što se na ramenima pričvršćuje s jednom ili dvjema kopčama, obično je u struku opasana , ali ponekad slobodno pada – prototip dalmatike. Ponekad se nosi i ogrtač na desnom ramenu zakopčan fibulom.

Noge gole ili duge, pojasom vezane hlače, koje se prema stopalu sužuju, ali ih nose jako rijetko. Mrežaste opanke, s remenjem, napravljene od jednog komada kože koji se zavrnuo prema nozi i vezivao remenčićima, drugi tip je bio samo potplat i niz remenčića koji su se pričvršćivali za nogu. Kapa, stožasta, kožna ili vunena.

Zimska je odjeća bila vunena, ljetna platnena, boja prirodno bijela (pretpostavljamo).

 

Scena svakodnevnog života i običaja Ilira snimljena je na lokalitetu Lokve, pored dvije velike lokve od kojih je jedna služila za stočnu  a druga za ljudsku upotrebu. Iz ove druge su stanovnici Humca sve do nedavna nosili vodu svojim kućama. Zadivljujuća je činjenica da su iz nje i Iliri uzimali pitku vodu. Vjekovi među stanovništvom povezani vodom!

Scena obreda i vjerovanja Ilira snimljena je na vrhu brda Brkata kod Gornjega Humca, na najvećoj ilirskoj gomili na Braču, opsega 160 m, a visine 8 m.

Statisti su bili stanovnici Gornjega Humca u dobi od pet do sedamdesetpet godina.

Uz ljude, na sceni bile su i životinje: stado ovaca, janjci, dvije koze, konj, pas i zec.

Snimio: Šime Strikoman, h.f.s.

 

 

 

Terra Croatica – Bročko blogo: Ilirsko razdoblje
Tagged on:             

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *